Lingvističke aktuelnosti

Upisano u kategoriju: Intervju, Broj 7

 

SERBOKROATISTIKA U BENELUKSU

Radovan Lučić je rođen u Zagrebu, slavistiku je diplomirao  na Amsterdamskom sveučilištu. Uz redovite prevodilačke aktivnosti bavi se primijenjenom lingvistikom, u prvom redu leksikografijom. Voditelj je projekta „Hrvatsko-nizozemski rječnik” pri Amsterdamskom sveučilištu gdje trenutačno i drži nastavu usmenog izražavanja i prevođenja. Podučava B/C/S (Bosnian/Croatian/Serbian) pri Tribunalu u Den Haagu. Objavljuje radove s područja leksikografije, standardologije i jezične politike.

 

LA: Na koliko univerziteta i naučnih ustanova u Beneluksu danas postoji serbokroatistika, koliki je prosječan broj studenata i koje nastavne i naučne aktivnosti? Koji su najaktivniji centri?

 

RL: Serbokroatistika, kao znanstvena disciplina koja proučava hrvatski i srpski jezik i književnost, postoji u Nizozemskoj u stvari samo na Amsterdamskom sveučilištu. Jedino tamo se može studirati kao glavni predmet. U Luksemburgu na akademskoj razini nema traga slavenskim jezicima pa tako ni južnoslavenskima. U Belgiji se serbokroatistika nalazi jedino u Gentu, a ni tamo se ne može studirati samostalno, već samo u sklopu istočnoeuropskih studija. Broj studenata varira između pet i deset. U nizozemskom Groningenu postoji kao izborni predmet koji, dakle, mogu upisati svi studenti Filološkog fakulteta. Ove godine nastavu prate dva studenta slavistike, jedan student povijesti, jedan neredoviti student te jedan inozemni student na razmjeni. Čini se da se jezična nastava u Groningenu održava zahvaljujući propisu po kojemu svi studenti slavistike lingvističkog smjera moraju, uz ruski, obvezno studirati još jedan slavenski jezik.

U Leidenu je situacija još gora. Tu se jezični tečaj (jer na to se, zapravo, nastava svodi)  ne održava svake godine već se smjenjuje s makedonskim. U iznimnim slučajevima postoje, doduše, dodatne nastavne mogućnosti.

U Nizozemskoj se, izvan akademskog okružja, uz privatne tečajeve raznih kulturnih zajednica održavaju i službeni tečajevi hrvatskog jezika za Nizozemce pri Narodnom sveučilištu u Rotterdamu te tečajevi B/C/S-a (Bosnian, Croatian, Serbian) za službenike Tribunala u Den Haagu.

U Amsterdamu, kao najaktivnijem središtu, broj studenata prve godine varira između pet i deset, uključujući i one kojima serbokroatistika nije glavni predmet. Prosječno polovica studenata napusti studij kad stekne osnovna znanja o jeziku, odnosno kad odsluša predmete iz usvajanja jezika. Godišnje diplomira u prosjeku tri studenta, što iz književnosti što iz lingvistike.

Znanstvene aktivnosti svode se više-manje na dijalektološka istraživanja nekolicine slavista. Svakako treba spomenuti gospođu Janneke Kalsbeek s Amsterdamskog sveučilišta koja je za svoju knjigu “The Čakavian Dialect of Orbanići near Žminj n Istria” 1999. godine dobila prestižnu američku nagradu za najbolji lingvistički rad na području slavistike. Tu su još i Peter Houtzagers sa Groninškog sveučilišta koji se bavi prvenstveno čakavskim i kajkavskim dijalektima te Willem Vermeer sa sveučilišta u Leidenu koji u prvom redu proučava slavensku historijsku lingvistiku. U području književnosti, koliko je meni poznato, postoje neki projekti u okviru južnoslavenskog folklora (Pieter Plas u Gentu) i usmene predaje (Elka Agoston-Nikolova u Groningenu) te srednjoeuropske književnosti (Guido Snel u Amsterdamu).   

 

LA: Koliko se u toj oblasti promijenilo od ranih devedesetih?  Da li su mijenjani nazivi, koncepcija?

 

RL: Nazivi su promijenjeni na svim sveučilištima. U Amsterdamu se naziv mijenjao tri puta: od starog jednorječnog naziva (Servokroatisch) preko razdvajanja crticom i kosom crtom do povezivanja veznikom “i”. Izgleda da se ustalilo pisanje s kosom crtom: u Leidenu se predmet na fakultetu u prijevodu naziva bosanski/hrvatski/srpski, u Gentu hrvatski/srpski, u Amsterdamu srpski/hrvatski, a jedino u Groningenu koriste crticu: srpsko-hrvatski. Koncepcija je uglavnom ostala ista: u pismenim radovima ni prije nije bilo dozvoljeno miješanje “varijanata”, u fonologiji se i dalje dosta pažnje posvećuje refleksu “jata”, a u nastavi književnosti podjednako su zastupljeni hrvatski i srpski pisci. Gotovo na svim fakultetima studenti se u prvoj godini studija upoznaju s poviješću i kulturom južnih Slavena. Osnovni udžbenik u Amsterdamu  je “Hrvatska gramatika” grupe autora, a za sintaksu se koristi drugi dio Stevanovićeve gramatike.

 

LA: Kakav je odnos tri serbokroatističke grane: srpske, hrvatske i bosanskomuslimanske?

 

RL: Kao što sam rekao, koncepcija je ostala uglavnom ista. Pri usvajanju jezika pri Amsterdamskome sveučilištu koriste se razni materijali hrvatskih i srpskih autora te početnice T.F. Magnera i C. Hawksworth. Preferira se ijekavica, budući da je u osnovici hrvatskog i bosanskog standarda te u - po prof. Milošu Okuki - čak dvije varijante srpskoga. Uostalom, mnogo ovisi i o docentu: za gostovanja gospođe Biljane Šljivić-Šimšić iz Chicaga, studenti su govorne vježbe izvodili na ekavici. Bosanskomuslimanskoj grani zasad se još ne pridaje posebna pažnja. U amsterdamskoj su se knjižnici tek nedavno pojavili standardni radovi o bosanskom jeziku. U Gentu se pak analiziraju tekstovi svih triju standardnih jezika uz sustavno navođenje međusobnih razlika.

 

LA: Kako su sva naša politička zbivanja uticala na broj studenata?

 

RL: Izgleda da nisu puno utjecala na broj, nego više na sastav studenata. Sada je među studentima više izvornih govornika hrvatskog i srpskog te pripadnika druge generacije naših iseljenika. Nadalje, kao izborni predmet upisuju ga studenti istočnoeuropskih znanosti i balkanistike. Uopćeno rečeno, prije su motivi studenata bili uglavnom filološke naravi, a sada ih studiranju više privlače aktualna politička zbivanja. Osim toga, prestala su organizirana druženja. Ljudi nemaju više potrebe da budu zajedno, a je li to posljedica političkh zbivanja ili sveopćeg procesa otuđivanja, možemo samo nagađati.

 

LA: Kako vidite budućnost serbokroatistike u Beneluksu? Posebno, šta  treba uraditi da ova istraživačka oblast u tim zemljama ne zamre?

 

RL: Serbokroatistika je već praktično zamrla u zemljama bivše Jugoslavije. Osobno sam to iskusio prošle godine organizirajući znanstveni skup o leksikografiji i jezičnoj politici u južnoslavenskim jezicima: polovica pozvanih lingvista iz Hrvatske, Bosne i Srbije nije odgovorilo na poziv. Ovisno o perspektivi, ta grana znanosti danas se naziva isključivo kroatistika, odnosno srbistika (jednorječni naziv za proučavanje bosanskog jezika i književnosti nije mi poznat). Otpor prema dvočlanom nazivu jezika, a tako i prema dvočlanom nazivu odgovarajuće znanstvene discipline, oduvijek je kod nekih znanstvenika postojao, a sada se i legitimirao: naravno da ta sociolingvistička zbilja ima odraza i izvan svog govornog područja. Poznati su slučajevi vatrenih prohrvatskih i prosrpskih lingvista (L. Auburger, pokojni K.E. Naylor itd.). Beneluški lingvisti, međutim, gotovo redom poštuju, pa tako i održavaju “znanstvenu distancu”, a kako se bave mahom deskriptivnom lingvistikom, prilično ignoriraju probleme izvanlingvističke realnosti, dakle i jezične politike. No, da ne duljim, možemo zaključiti da serbokroatistika još uvijek postoji u Beneluksu, ako ne kao naziv smjera na fakultetu onda bar kao predmet znanstvenih istraživanja, poglavito povijesno-dijalektoloških.  A ta su znanstvena istraživanja ovisna o fakultetima pri kojima se obavljaju. Nastavi lingvistike i književnosti prijeti, nažalost, opasnost u obliku novog sveeuropskog sveučilišnog programa (BA/MA struktura) po kojem se sveučilišna nastava obavezno dijeli na bachelor i na master fazu. Veliko je pitanje hoće li se studij serbokroatistike uspijeti probiti u master fazu te ima li za njega mjesta u bachelor fazi. Isto je tako veliko pitanje hoće li fakultetima držanje jezičnih tečajeva biti dovoljno pokriće za financiranje znanstvenih istraživanja o tim jezicima. Sama nastava učenja jezika izgleda da će se održati u sklopu slavistike, balkanistike ili istočnoeuropskih studija. Da ta djelatnost ne zamre, u prvom je redu potrebno stimulirati kontakte među visokoškolskim i drugim znanstvenim ustanovama. Također je neophodno bolje “reklamirati” te jezike, putem interneta, na primjer. Nadalje, treba raditi na razmjeni studenata, organizaciji konferencija i ljetnih tečajeva, znanstvenoj suradnji i slično. Situacija na tom polju nije alarmantna: nizozemski studenti, nakon ratne pauze, ponovo posjećuju slavističke škole u Dubrovniku, Puli i Tršiću, odlaze na seminare i konferencije u Sarajevo, Tuzlu i Novi Sad. Međutim, “domaći” udžbenici za učenje jezika uopće ne postoje na beneluškom tržištu, a ni lijepa književnost nije dostupna. Osim toga, ne postoji ni jedan ozbiljni nizozemsko-hrvatski ili srpski rječnik.

 

LA: A Vaš rječnik? Kako on napreduje?

 

RL:   Polako ali nesigurno. Dosad sam ukucao skoro 9.000 natuknica i stigao do slova “G”. Projekt se održava samo zahvaljujući Slavističkom odsjeku Amsterdamskoga sveučilišta gdje su me primili kao vanjskog suradnika i omogućili mi idealne uvjete za rad na projektu. Nemam ni financijera ni suradnike. Izrada rječnika ne priznaje se kao znanstveno istraživanje tako da su mi onemogućene eventualne stipendije. Kad sam 1996. kod jedine relevantne nizozemske ustanove tražio subvenciju, odbili su me iz političko-ekonomskih razloga. Bili su, naime, zbunjeni nazivom projekta koji je glasio “Hrvatsko-nizozemski rječnik”. Unatoč moje leksikografske argumentacije i preporuka mnogih stručnjaka, zagrebačkog i amsterdamskog sveučilišta, hrvatske i nizozemske ambasade itd., i pri drugom sam pokušaju ostao bez subvencije. Pitali su se zašto poseban, hrvatski rječnik kad je oko 75% rječničkog inventara hrvatskog i srpskog standardnog jezika identično. Osim toga, ako meni plate taj skupi projekt, što će učiniti kad im netko ponudi projekt srpsko-nizozemskog rječnika? Uspostavio sam kontakt s dr. Jelicom Novaković-Lopušinom, autoricom srpskohrvatsko-nizozemskog bazičnog rečnika. I ona je, ne znajući za moj projekt, kod iste ustanove bezuspješno tražila subvenciju za izradu opsežnog srpsko-nizozemskog rječnika. Odlučili smo udružiti snage i izraditi paralelno dva rječnika u okviru jednog projekta. Jednim udarcem dvije muhe! To bi rezultiralo jednom bazom podataka i objavljivanjem jedinstvenog digitalnog i dva posebna tiskana rječnika. Ove jeseni bi trebali početi dogovori s Nizozemcima oko realizacije. 

Bez komentara »

No comments yet.

RSS feed for comments on this post. TrackBack URL

Leave a comment

You must be logged in to post a comment.

Napravljeno pomoćuWordPressa