Lingvističke aktuelnosti

Upisano u kategoriju: Prikazi, Broj 8-9

Milorad Telebak: PRAVOGOVOR: USTA NISU ŠTAMPARIJA, Zadužbina „Petar Kočić” Banja Luka - Beograd, IGP „Školska knjiga” Novi Sad - Banja Luka /Biblioteka Novi milenijum, knjiga 1, 2001, str. 167

Treća knjiga Milorada Telebaka - prve su dvije Govorimo srpski (11996, 21998) i Muzika riječi (1999) - posvećena je u nas potpuno zanemarenoj, a za razvijanje kulture usmenoga govora izuzetno značajnoj, lingvističkoj disciplini - ortoepiji. U uglu naslovne stranice stoji da je to „prva knjiga na svijetu u novom milenijumu”, jer je, kako piše na drugom mjestu, „štampanje završeno 1. januara 2001.” Čak i da nije tako (pošto ima dijelova svijeta u kojima je nova, 2001. godina dočekana prije nego u našim krajevima, pa se mogla pojaviti i neka knjiga prije ove), čak i da je to samo uspio reklamni potez izdavača, taj podatak ima za nas simboličko značenje: s ulaskom u novi milenijum otvaramo novu stranicu u razvijanju kulture (usmenoga) govora.

Mada je i ranije bilo stručnih nastojanja u tom pravcu, ovo je prva knjiga u kojoj je na jednom mjestu izložen  sistem ortoepskih normi našega jezika, pa smo tako dobili osnove ortoepije, prijeko potrebne i kao jedan od ključeva za razumijevanje fenomena govora uopšte, a posebno odnosa usmenoga i pismenoga govora, i kao svojevrstan orijentir za nastavu pismenosti, tj. kulture usmenog i pismenog izražavanja,  u našim školama. Zasluga za to pripada, svakako, njenom autoru, Miloradu Telebaku. On je stručnjak s izuzetno bogatim nastavničkim i lektorskim iskustvima, pa je utoliko značajnije što je shvatanje potreba za uočavanjem razlika između usmenoga i pismenoga govora (ili govora i pisanja - kako kaže Telebak), a tako i između ortoepije i ortografije, poteklo upravo iz prakse da bi se krenulo ka teorijskom uopštavanju, makar i u ovom obimu, više nego dovoljnom za početak.

O razlozima svoga interesovanja za ortoepsku problematiku i potrebi sistematskog naučnog bavljenja tom materijom, autor, u predgovoru (Riječ unaprijed), na str. 5-6,  kaže:

U školi se uči jezik - gramatika i pravopis, ali ne i govor. Mnogi, pogrešno, misle da su naučili govoriti u djetinjstvu, i da tu nema više šta da se uči.  Kao da je dovoljno da progovorimo kao djeca, da bismo govorili kao ljudi! - Govor zaobilazi i nauka - on je neproučen, neobrađen, nenormiran.”

I dalje:

Govorni mediji - radio i televizija - vratili su govor na javnu scenu: njime se svakodnevno stvara i prenosi mnoštvo najrazličitijih informacija, ali se on - dugo napušten i zapušten - slabo snalazi u toj ulozi.”

Opčinjeni pismom i pismenošću” - dodaje Telebak -suviše jednostavno, bukvalno, shvatili smo princip ¢piši kao što govoriš, čitaj kako je napisano¢. To jeste opšta karakteristika fonetskog pravopisa - kakav je naš - za razliku od etimološkog - kakav imaju mnogi veliki, svjetski jezici. - Međutim, izgovorna vrijednost glasova zavisi od njihovog položaja u riječima, od njihovog okruženja. Nesrodni glasovi u susjedstvu se međusobno saobražavaju. Neke od tih modifikacija se bilježe u pismu, a neke ne bilježe. Pravopis registruje samo pravopisne promjene unutar riječi, a one se u govoru vrše i u vezama zasebnih riječi. ”

Stoga je „cilj ove knjige da pokaže i dokaže, da se ne može pisati kako se govori, niti govoriti kako se piše: da se piše po pravopisu, a govori po pravogovoru - po fonetskim zakonima. ”

Iznesene konstatacije detaljnije se i konkretnije obrazlažu u prvom dijelu knjige, Uvodu (7-14), s karakterističnim podnaslovom: Ne čitaj kako je napisano. Pri tome se autor oslanja na  mišljenja  više ranijih i sadašnjih autoriteta: staroga grčkog filozofa Sokrata i začetnika moderne lingvistike Ferdinanda de Sosira, ali i savremenih naših istraživača (zagrebačkog fonetičara Ive Škarića i pok. prof. Branivoja Đorđevića, najkompetentnijeg našeg stručnjaka u oblasti dikcije i scenskoga govora), koji su isticali da je usmeni govor poseban fenomen i da ga tako treba posmatrati i njegovati.

Nakon Uvoda slijede dva poglavlja  u kojima se izlažu osnovna (sa)znanja iz dvije glavne oblasti ortoepije. To su: II. Glasovi (15-59) i III. Standardna akcentuacija (61-92).

U poglavlju o glasovima izložena je fonetika srpskog standardnog jezika - detaljnije nego u standardnim gramatikama i sa većim brojem grafičkih prikaza položaja govornih organa pri artikulaciji pojedinih samoglasnika i suglasnika. Izostao je uobičajeni opširniji tekstualni i grafički prikaz samih govornih organa i mehanizma stvaranja glasova, a dodata su odjeljci Glas i fonema, Glasovi u susjedstvu, Fonetske varijante glasova i Udvojeni glasovi i grupe glasova. I u ovom dijelu knjige ima korisnih napomena o razlici između usmenog i pismenoga govora. Tako se, pored ostalog, ističe i sljedeće:

Pogrešno je mišljenje da naš standardni izgovor ima 30 glasova, onoliko koliko naš grafijski sistem ima slova. Ova ukorijenjena zabluda vodi u pogrešan izgovor, u hiperkorektnost, tj. u težnju da se svaki glas izgovori uvijek jednako, u svim pozicijama i u svim glasovnim kombinacijama, i to kao njegova tipična realizacija. To je logika pisanog jezika, u kome se svako slovo javlja uvijek u istom obliku bez obzira na položaj i kvalitet glasa koji obilježava.”

Kao ilustraciju ove tvrdnje Telebak navodi pozicione varijante (alofone) fonema n, suglasničko i samoglasničko r, pojavu ozvučenog c u riječima kao što su Salcburg ili u domaćim vezama riječi kad se u santhiju taj konsonant nađe ispred bilo kojeg zvučnog, itd.

Materija u III poglavlju (Standardna akcentuacija) izložena je, kako i sam autor napominje u fusnoti na str. 61, prema njegovoj prethodnoj knjizi Muzika riječi. Njeno ponavljanje u okviru ove knjige opravdano je iz barem dva razloga: prvo, što je standardna akcentuacija bitan elemenat ortoepije, pa stoga pripada  knjizi posvećenoj toj problematici, i, drugo, što je to oblast kojoj se u školama posvećuje najmanje pažnje, pa nije zgoreg da se iskoristi svaka prilika da se o tome kaže nešto više, pogotovo, kao ovdje, u popularnoj formi, prihvatljivoj širem krugu korisnika. I inače je karakteristika ove knjige Milorada Telebaka izlaganje po manjim odjeljcima, što olakšava praćenje i usvajanje prezentiranih činjnica. U ovom poglavlju ti su odjeljci dati pod naslovima: Vrste i mjesto naših akcenata, Pomjeranje akcenata, Akcentogene i neakcentogene riječi, Prenošenje akcenata na proklitike, Neakcentovane dužine, Kraćenje akcenata,  Akcenti - fonološke opozicije, Akcenat složenica, Akcenat refleksa jata, Akcenat riječi stranog porijekla i Akcenatski dubleti. Kao što se može vidjeti, ovi naslovi su nešto drukčije formulisani nego u knjizi Muzika riječi, ali su materija i način izlaganja u suštini isti.

Četvrto, centralno, iako ne i najobimnije poglavlje dato je pod  naslovom Pravogovor (93-122). I ono je podijeljeno na više (kraćih) odjeljaka. U prvom od njih (Pismo i govor), još se jednom ukazuje, sada još konkretnije i šire, na razliku između govora i pisanja, tj. između usmenoga i pismenoga govora, da bi se došlo do zaključka kako sve to „pokazuje da se jezik jednom vrstom kodova ostvaruje u govoru, a drugom u pisanju. Zato se pri prenošenju govora u pismo  treba služiti jednim, a pisma u govor - drugim kodnim sistemom. ”

Ovaj zaključak važan je i kao orijentacija  za nastavu početnog čitanja i pisanja i uopšte razvijanje kulture usmenog i pismenoga govora (u školama, sredstvima javnog informisanja i drugdje), pa bi u tom smislu bilo korisno da se o ortoepskoj problematici porazgovara sa nastavnicima maternjeg jezika, ali i sa lektorima u pozorištima i elektronskim medijima itd.

U ovom je poglavlju, dalje, pregledno izložen sistem ortoepskih normi  s osvrtom na glasovne promjene koje se zbivaju u govornom lancu: posebno na granicama morfema, pa na granicama riječi u okviru akcenatskih taktova i na granicama riječi u sintagmama. Izostao je sumarni tabelarni pregled, kakav je, recimo, dao Josip Silić, još prije trideset godina, u banjalučkom časopisu Prilozi nastavi srpskohrvatskog jezika i književnosti (br. 3/III, 1970/71, str. 5-20). Šteta je i inače što autor, po svemu sudeći, nije konsultovao širu predmetnu literaturu (kao što je pomenuti  Silićev rad, pa Zvuk i pokret u jeziku Petra Guberine i dr.).

Peto, najkraće,  poglavlje u Telebakovoj knjizi Pravogovor (str. 123-130) posvećeno je govornoj komunikaciji , tačnije, kako kaže sam autor, „procesu i uslovima za dobru komunikaciju, što je, u krajnjem, i cilj pravogovora”.

Na kraju je, kao šesto poglavlje, dodat Registar riječi i izraza, koji „sadrži oko 1000 riječi koje su u knjizi navođene kao primjeri karakteristični po glasovnim promjenama izvršenim u njima, po akcentu i razlikama između njihove grafijske i fonijske realizacije”. Tako smo, eto, dobili i prvi ortoepski rječnik srpskog jezika.

Uz Korišćenu literaturu, koja je data na samom kraju, treba još jednom reći da je šteta što nije potpunija i obuhvatnija. To, međutim, ne umanjuje značaj Telebakove knjige. On, uostalom, i sam, u predgovoru, ističe da će mu biti zadovoljstvo „ako ova knjiga doprinese odvajanju govora od pisma, vraćanju govora njegovoj prirodi i zakonitostima, razvijanju zakržljale slušne percepcije i podstakne druge da učine korak dalje u definisanju sistema pravogovora i njegovih pravila”. Treba se nadati da će primjer i podsticaj koji je svojom knjigom Pravogovor dao Milorad Telebak, slijediti drugi naši istraživači usmenoga govora, da će ta problematika ući u vidokrug i djelokrug Odbora za standardizaciju srpskog jezika i, što je još važnije, da će se za ortoepiju zainteresovati i oni kojima je usmeni govor bitan elemenat profesije (glumci, spikeri, govornici, dakle - i političari, nastavnici, bez obzira na predmet koji predaju, i dr.), kao i oni kojima je zadatak razvijanje kulture usmenog i pismenoga govora (nastavnici maternjeg jezika i lektori), ali, kako reče recenzent knjige, prof. dr Sreto Tanasić, i svi drugi, „koji drže do pravilnosti i ljepote izgovorene riječi”.

 Milan Šipka (Sarajevo)

Bez komentara »

No comments yet.

RSS feed for comments on this post. TrackBack URL

Leave a comment

You must be logged in to post a comment.

Napravljeno pomoćuWordPressa