Lingvističke aktuelnosti

Upisano u kategoriju: Prikazi, Broj 8-9

 

Dr. Nikola Andrić: BRANIČ JEZIKA HRVATSKOGA

 Pergamena, Zagreb 1997, str. 160

 (Biblioteka CROATICUM. Knjiga 1)

Reprint /pretisak/ 2. izdanja iz 1911. godine

 

Na stranicama 1–148 (uključujući i korice) nalazi se „faks. pretisak” drugog, „novog, dopunjenog izdanja” Andrićevog Braniča jezika hrvatskoga, koji je 1911. godine, u dvije hiljade primjeraka, u Zagrebu izdala Knjižara L. Hartmana (St. Kugli), a štampala „Kr. zemaljska tiskara” (prvo izdanje objavljeno je iste godine, dva mjeseca ranije, u 1000 primjeraka). U drugom se dijelu (str. 149-157) nalazi Pogovor. Nikola Andrić jednog od recenzenata, dr. Marka Samardžije (drugi je recenzent dr. Ivo Pranjković).

U Pogovoru (štampanom s neuobičajeno mnogo grešaka) dr Samardžija prvo daje kratak pregled hrvatskog jezičkog purizma, napominjući da je “purizam, makar u dijelu hrvatskih jezičnih spomenika i spisa, veoma rana pojava” te da “su puristička nastojanja vjeran pratitelj hrvatskoga književnog jezika kroz sva njegova protekla stoljeća” (str. 149), potom ističe da je „’Vukovski prevrat’ u hrvatskoj filologiji (…), politički potpomognut, izvršen u početku osamdesetih godina prošlog (devetnaestog, op. J.N.) stoljeća dao (…) i hrvatskom purizmu svoj osobiti doprinos. Puristički članci iz toga vremena intonirani su uglavnom preskriptivno (naredbonosno), a u prosudbi može li nešto u književni jezik ili ne ključni im je kriterij stanje u (štokavskim) narodnim govorima i jeziku usmene književnosti, oboje prema tome kako su zabilježeni u djelima Vuka Karadžića” (str. 150), dok za Nikolu Andrića kaže da zauzima važno mjesto među hrvatskim puristima kod kojih se “zamjećuju otkloni od Maretićeve nerijetko sasvim nekritične vjernosti djelu Vuka Karadžića” (str. 151). Neki hrvatski lingvisti, da se usput spomene i to, vrlo nenaklono gledaju na hrvatske vukovce, npr.: “Jedan od sadašnjih zadataka hrvatske jezične norme jest u tome da se u slobodi oslobodi nanosa nanesenih posrednim ili neposrednim srpskim utjecajem, jednih djelovanjem tzv. hrvatskih vukovaca, a drugih otvorenom ili prikrivenom prisilom za dviju Jugoslavija. “ (pismo Stjepana Babića Vijeću za normu hrvatskoga jezika, Hrvatsko slovo, 14. V. 1999, str. 1)

U Pogovoru dr. Samardžija zatim donosi kratku biografiju dr Nikole Andrića (Vukovar, 5. XII. 1867 – Zagreb, 7. IV. 1942), a onda opis njegovog najpoznatijeg djela, Braniča jezika hrvatskoga, te slikovnog rječnika Šta je šta, “Stvarnog  hrvatskog rječnika u slikama” (1935),  što ga je priredio s Isom Velikanovićem prema prvom izdanju njemačkog “Dudenovog” slikovnog rječnika.

Branič jezika hrvatskoga nastao je “iz autorova nezadovoljstva uočenim sve brojnijim ‘zastranjivanjima’ i sve većim nemarom na području čistoće i pravilnosti hrvatskog jezika (…), osobito u novinstvu” (str. 152). Gotovo “polovica obrađenih problema pripada leksičko-semantičkom području. Iz same knjige nije moguće pouzdano razaznati je li takva prevaga leksičko-semantičkih pitanja nad ostalima izrasla iz onodobne hrvatske jezične prakse i njome uvjetovana ili je samo posljedica autorova izbora. Da je ta prevaga uvjetovana onodobnim hrvatskim jezičnim stanjem, Andrićevi bi danas prevladani savjeti bili dokazom o veličini mijena koje su se u hrvatskome na području leksičke semantike zbile za osamdeset i šest godina koliko je proteklo od objavljivanja Braniča. Ovo, naravno, vrijedi za sve prevladane savjete u ovoj knjizi (…)” (str. 153).

 Svoj Branič Nikola Andrić započinje Pristupom u kome objašnjava da je njegova knjiga nastala od članaka iz rubrike Filološki zapisi; iz uredničke bilježnice, objavljenih u zagrebačkim Narodnim novinama, koje je napisao “kao član književnoga odjeljenja u uredništvu spomenutoga lista” (str. 3). Potom objašnjava razloge zašto je pisao te članke te uspoređuje tadašnje stanje u hrvatskom jeziku sa stanjem u jeziku “velikoga njemačkoga naroda”: “Pa kad Nijemci iza toliko stotina godina intenzivnog književnoga života dolaze na svaki korak u dvoumicu, smijemo valaj mi, kojima se još ni djetinji mašak književnog početništva nije s obraza uklonio” (str. 6). Pristup završava pismom Vatroslava Jagića, kome je Andrić – kao njegov nekadašnji đak – poslao prvo izdanje svoga Braniča. Jagić podržava Andrićevu knjigu, ali mu nije drago da uopšte postoje razlozi za njeno objavljivanje. Na koncu pisma Jagić kaže da mu se čini da u Braniču nisu “izbrojeni svi grijesi našeg pismenog jezika, ali ima i suvišnih stvari, na pr. ako mislite (…) izgoniti iz našega jezika riječi, kao autonomija, emigranat, ideja, kancelarija, kultura, manifest, parlamenat itd., tada tjerate mak na konac. Čistoća i originalnost jezika ne biva od pojedinih riječi, već kako sami znate, od valjanog skladanja riječi u rečenice i fraze” (str. 12).

Savremeni čitalac Andrićevog Braniča, naročito onaj koji je posljednjih desetak godina čitao  članke koje su hrvatski lingvisti (i novinari) objavljivali u stručnom časopisu Jezik, u Školskim novinama i dnevnim listovima Vjesniku, Glasu Slavonije i Večerjem listu, ili u knjigama nastalim prema tim člancima, biće – vjerujem – veoma iznenađen. Prvo će ga iznenaditi odnos prema Vuku Karadžiću. Iako Andrić u Braniču jezika hrvatskoga prvenstveno govori o hrvatskom jeziku i ponekad ističe razlike između govora katoličkih Hrvata i pravoslavnih Srba, vrlo se često poziva na Vuka Karadžića. U novije vrijeme Vuk se u Hrvatskoj doživljava kao veoma negativna osoba, čak se optužuje da je “idejni začetnik srpskog imperijalizma” i da mu je cilj bio uništenje hrvatskog jezika i naroda.

Savremenog će čitaoca vjerovatno iznenaditi i to da se Andrić u objašnjavanju značenja hrvatskih riječi često poziva na njemački (rjeđe na latinski, italijanski ili koji drugi jezik), npr. “glagol zahvaljivati s povratnom zamjenicom ’se’ ne znači u dobrom hrvatskom jeziku nikad: sich bedanken, nego: sich rühmen (glorior), isto što: hvaliti se” (str. 14). Danas su u Hrvatskoj rijetki ljudi kojima bi njemački bio drugi maternji jezik (za razliku od Andrićevog vremena), a uticaja njemačkog jezika na hrvatski vjerovatno više i nema. U javnosti postoji mnogo veća odbojnost prema srbizmima i “srbizmima” nego prema germanizmima. U križaljkama, npr. mnogo lakše prolaze “rern” ili “canarct” (zubar kod Matoša) nego drum ili Evropa.

Današnjeg će čitaoca u Braniču iznenaditi i mnoge riječi, oblici i izrazi za koje se u novije vrijeme govori da su hrvatskom jeziku nametnuti za prve i naročito druge Jugoslavije: “valja da se piše” (str. 9), “kad se hoće da kaže nešto” (35), “ne može da bude” (45), germanista (61), ubijstvo (78), pozorišni (97), Evropa (103), Jerusalim (110), lično (u značenju osobno, 111), elemenat (131), indoevropski (139) itd. Naročito upadaju u oči (sam Andrić na str. 84. piše: “Ne kaže se: ‘To mi je upalo u oči’; nego udarilo.”) riječi stranog porijekla koje u genitivu množine imaju nepostojano a, koje Andrić dosljedno piše i u nominativu jednine s nepostojanim a: akcenat (43), referenat (52), recenzenat (83), temperamenat (113), prezenat (117, 123), čak i adverab (42). Da u tome Andrić nije bio usamljen, pokazuje i već spomenuto pismo Vatroslava Jagića, u kome postoji još jedna takva riječ: emigranat (12). Zanimljivo je da navedene oblike ne bilježe ni Rečnik SANU, ni Rečnik Matice srpske. U Rječniku JAZU, međutim, prevladavaju baš takvi oblici: elemenat, prezen(a)t, recep(a)t, referen(a)t, (emigranta,  parlamenta i recenzenta u tom rječniku nema, a adverb je dat u obliku adverbio). Rječnik JAZU čak ima samo “leoparad” (iako u dva navedena primjera ta riječ glasi leopard, dok je u trećem data u dativu: “leopardu”).

Neki Andrićevi savjeti danas su, kako to u Pogovoru napominje i “recenzenat” Marko Samardžija, “prevladani”, današnjem hrvatskom uhu čudni, npr.: “’Tjedan’ je takodjer nepotrebna kajkavska riječ, koju valja zamijeniti nedjeljom ili sedmicom” (str. 47) ili “Glagol ‘sravniti’ ne znači komparirati (…), nego učinit da n.pr. bude nešto ravno sa zemljom. (…). Zato nije dobro ni direktore pojedinih naših zavoda nazivati ravnateljima, jer oni ne ravnaju zavode nego upravljaju njima (…). Oni su upravnici, upravitelji ili poglavari. “ Ipak, u Braniču ima i podosta savjeta koji su i danas vrlo aktuelni. Andrić je čak predviđao “da će najbliže vrijeme odlučiti, da pišemo obje riječi zajedno: gledaću” (str. 107) jer smo se pisanjem “futurnih oblika bez infinitivnoga ‘i’, kad iza infinitiva dolazi: ću, ćeš, će, itd., osim kad se infinitiv svršuje na -ći (…) približili istinskom narodnom izgovoru. Ali je još uvijek onaj ‘t’ zališan, jer se u sličnim prigodama nikada ne čuje” (str. 107).

Branič sadrži tačno 100 numerisanih savjeta iza kojih slijedi Sadržaj, u kome su abecednim redom pobrojane riječi i teme o kojima se u člancima govorilo. A od tih sto savjeta i mnoštva zanimljivih tema u ovom će se prikazu spomenuti još tri. No, prije toga citiraćemo i posljednji odlomak Braniča: “Hrvatski je jezik tako lijep i bujan, da se njime može izreći sve, čim ti duša zadršće. On je sjajan, vatren, duševan. Turgenjev bi zaključio: O veliki, moćni, istiniti i slobodni jeziče! Da nije tebe, kako da ne padnem u očaj, gledajući sve, što se zbiva na domu. No, nije moguće vjerovati, da takav jezik nije dan velikom narodu! “ (str. 140)

U 54. i 70. savjetu Andrić se osvrće na naslov Kocebuove lakrdije “Hrvati na Karpatima ili Gospođica od telefona”, dokazujući da prevodioci nisu znali kako drugi dio naslova nazvati “dobrom hrvatskom riječju (…). Od osnovne strane riječi ‘telefon’ dadu se izvesti pravilni oblici: telefonka, telefoniska, telefonistica, telefoniskinja i telefonilja. Prva bi se riječ mogla opravdati onim neposrednim nastavkom -ka, koji pokazuje odakle je koje žensko, kao: Zadarka, Bosanka, Varadinka, koje u sebi doduše krije mjesno ime, ali u našoj prigodi ‘telefon’ znači ured ili zgrada, dakle ipak neko mjesto, po kojemu bismo za nevolju mogli nazvati djevojke, koje su u tom uredu zaposlene (…). ‘Telefoniska’, ‘telefonistica’ i ‘telefoniskinja’ bile bi načinjene od muškoga oblika ‘telefonist’, od kojega u prvoj i posljednoj riječi ispada ‘t’ u grupi ’stk’. (…). ‘Telefonilja’ bila bi načinjena opet kao: dojilja, vezilja, perilja bez stranoga nastavka” (str. 97/98). Zanimljivo je ovdje spomenuti još i to da u Rječniku JAZU nema riječi telefon (pa onda ni bilo kakvih izvedenica iz te riječi), dok u Vujaklijinom Leksikonu stranih reči i izraza (1991) nema riječi telefonist(a), pa onda nema ni riječi kojom bi se imenovala žena koja rukuje telefonom.

U 42. savjetu Andrić piše da mu ženske hlače (“franceski”: jupe culotte) ne daju mira. “Ne znamo, kako bismo ih nazvali. Biogradjani i Novosadjani pišu: čakširaste suknje, pa i mi samostalno dodjosmo na ‘hlačaste suknje’“ (str. 68), a taj naziv po Andrićevom mišljenju nije dobar jer ne može suknja biti hlačasta (ili čakširasta) nego je žena koja nosi takvu suknju hlačasta, kao što golub ne nosi gaćasto perje nego je on sam gaćast. “Nazovimo dakle jupe-culotte naprosto: ženske hlače, a žene u takvim hlačama: hlačankama” (str. 68). Zanimljivo je da Vujaklija za žip-kilot daje ovakvo objašnjenje: “šalvarasta suknja, šalvare”, a pridjeva šalvarast kao odrednice ne samo da nema u našim poznatijim rječnicima, nego ni kod samog Vujaklije. U rječnicima nema ni pridjeva hlačast i čakširast.

U 71. savjetu autor se osvrće na jednu srpsko-hrvatsku razliku koja je i danas veoma aktuelna: “Izmedju hrvatskog i srpskog književnoga govora bije se neki podmukli i nečujni boj smrtonosnim i ubojnim riječima: točka - tačka, točan - tačan. Kad je u svim pravcima štokavski govor nadvladao čakavsko i kajkavsko narječje, planuo je najmoderniji boj izmedju – tokavaca i takavaca. Onaj, koji piše ‘tačka’ i ‘tačan’, pričinja se zagrebačkom kulturnom središtu gotovo orientalcem (…). U Srbiji je pridjev ‘tačan’ zarazio kao kakva društvena bolest, pa se prečesta upotreba ove riječi ne može drugačije objasniti, nego afektiranjem srednjih društvenih slojeva, koji su se u toj stvari stali povoditi za književničkim jezikom samo poradi toga, jer im je riječ – neobična i neprirodna. I zato se sile, da je upotrebljavaju, gdjegod treba i ne treba” (str. 99).

Jovan Nedić  (Beli Manastir)

 

 

Bez komentara »

No comments yet.

RSS feed for comments on this post. TrackBack URL

Leave a comment

You must be logged in to post a comment.

Napravljeno pomoćuWordPressa