Lingvističke aktuelnosti

Upisano u kategoriju: Prikazi, Broj: 10

 

JEZIK I DEMOKRATIZACIJA (Zbornik radova), Sarajevo. Institut za jezik, 2001, 348 str.

 

U organizaciji sarajevskog Instituta za jezik i Instituta za istočnoevropske i orijentalne studije iz Osla (Norveška), a uz izdašnu finansijsku podršku Ministarstva spoljnih poslova Kraljevine Norveške, u Neumu, ljetovalištu na bosanskohercegovačkoj jadranskoj rivijeri, 21. i 22. septembra 2001. godine održan je Međunarodni naučni skup “Jezik i demokraztizacija”. Samo tri mjeseca kasnije - opet zahvaljujući finansijskoj podršci Norveške, ali i agilnosti organizatorâ, posebno sekretara Organizacionog odbora i sekratara Instituta, Fahre Trtka, koji i inače ima velike zasluge za primjernu organizaciju skupa - objavljen je i zbornik radova pod istim naslovom. Predmet ovoga prikaza je upravo taj zbornik.   

Prije nego što se detaljnije pozabavimo analitičkim prikazom objavljenih radova u Zborniku, potrebno je ipak reći nešto više i o samome skupu.

 “Jezik i demokratizacija” je prvi naučni skup poslije rušenja i rasturanja prethodne  (druge) Jugoslavije (1991), koji je okupio lingviste s cijelog, novim državnim granicama isparcelisanog, srpskohrvatskoga govornog prostora: iz Bosne i Hercegovine (10 učesnika), iz Srbije (8), iz Hrvatske (7), iz Crne Gore (1), a u njegovom radu aktivno su uzeli učešća i jugoslavisti iz tri slavistička centra u svijetu: iz Osla (Norveška) Svein Möønnesland, iz Upsale (Švedska) Sven Gustavsson, iz Beča (Austrija) Jagoda Jurić-Kappel. Ukupno je, dakle, u programu skupa bilo 29 učesnika. Četvoro od njih (Slavko Vukomanović iz Beograda, Ljiljana Stančić iz Zadra, Branislav Ostojić iz Nikšića i Marko Samardžija iz Zagreba) nisu čitali referate, nego su ih naknadno predali kao svoj prilog osvjetljavanju problematike kojom se skup bavio, dok je jedan (Ljubomir Popović iz Beograda) pročitao svoj referat pod naslovom  Štokavski standardnojezički dijasistem, ali ga nije pripremio i predao za objavljivanje, tako da je u zbornik radova uvršteno ukupno 28 radova.

Osim aktivnih učesnika, podnosilaca referata, skupu su prisustvovali  i pratili njegov rad  (i to o trošku organizatorâ) svi asistenti sa Odsjeka za južnoslavenske jezike Filozofskog fakulteta u Sarajevu i po jedan asistent sa filozofskih fakulteta iz Srpskog Sarajeva, Banjaluke, Zagreba, Novog Sada i Nikšića, te Filološkog fakulteta iz Beograda. Mada su bili pozvani da prisustvuju i nastavnici, odnosno profesori maternjeg jezika iz osnovnih i srednjih škola u Bosni i Hercegovini (iz Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko Distrikta), odazvali su se samo oni iz Sarajevskog i još nekih kantona u Federaciji BiH. Njihove emocionalne reakcije i bučno navijanje za naziv bosanski jezik, neprimjereno naučnoj konferenciji, donekle su pokvarili ozbiljnu i konstruktivnu, upravo akademsku atmosferu koja je vladala  u toku oba dana održavanja sklupa. Razmjena ideja i informacija među učesnicima nastavljena je i izvan oficijelnog programa, a u slobodnim časovima druženja nije bilo nikakvog podvajanja.

Učesnike skupa su prilikom otvaranja pozdravili Ibrahim Čedić, direktor Instituta za jezik u Sarajevu, zatim Mujo Demirović, ministar obrazovanja, nauke, kulture i sporta Federacije BiH, i Henrik Ofstad, ambasador Kraljevine Norveške u Sarajevu. U toku skupa predstavljena je i knjiga M. Šipke Standardni jezik i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini (1850-2000) - Dokumenti, koja je tih dana upravo izašla u izdanju Instituta za jezik u Sarajevu.

U Predgovoru objavljenog zbornika organizatori skupa sa zadovoljstvom konstatuju “da su ispunjeni ciljevi zbog kojih je (on) bio organiziran”, naglašavajući da je posebno značajno “ponovno uspostavljanje prekinutih veza među lingvistima i lingvističkim institucijama a omogućena je i saradnja koja je bila presahla u zadnjoj deceniji  20. vijeka”. “Uz sve to” - ističe se dalje u Predgovoru -možda su zbivanja za vrijeme održavanja Skupa pokazala da poštivanjem principa demokratizacije mogu biti prevaziđeni mnogi problemi i nedoumice bez narušavanja bilo čijih prava.”

Puni značaj ovoga skupa, međutim, može se sagledati tek kad se pažljivo iščitaju svi referati koji su objavljeni u Zborniku. A tu su, kako je konstatovano u Predgovoru, obrađene “raznovrsne teme: sociolingvistička situacija deset godina poslije raspada Jugoslavije, savremena jezička situacija, lingvistički nazivi, nazivi jezika, karakteristične crte pojedinih standardnih jezika, jezička standardizacija, standardnojezička norma, neke jezičke posebnosti starije bosanske književnosti, varijante i subvarijante standardnog jezika, komunikacijsko i simbolično u jeziku, uloga psihičkih faktora, nacionalno u organskim i drugim idiomima, nove jezičke manjine, afirmiranje različitosti u demokratskim društvima, demokratičnost i nedemokratičnost jezičke politike itd.”

Bez obzira na različitost pristupa  i raznovrsnost obrađivanih tema, pa i na različito formulisane naslove referata, svi prilozi zastupljeni u Zborniku “Jezik i demokratizacija” mogu se razvrstati u dvije skupine: prvo su radovi u kojima se analizira sociolingvistička situacija na srpskohrvatskom govornom prostoru ili, kako neki vole da kažu, na prostoru “srednjojužnoslavenskoga jazika”, nakon nacionalne disolucije srpskohrvatskog standardnog jezika ili, po Brozoviću “standardne novoštokavštine”, a drugi oni u kojima se govori o aktuelnim lingvističkim i sociolingvističkim pitanjima u okviru pojedinih novouspostavljenih država: Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Jugoslavije - sa Srbijom i Crnom Gorom, odnosno novoproklamovanih nacionalnih standardnih jezika: bošnjačkog (koji sami Bošnjaci nazivaju bosanskim),  hrvatskog, pa  i crnogorskog izraza srpskoga standardnog jezika. Prvoj skupini pripadaju referati Sveina Möønneslanda, Dalibora Brozovića, Miloša Kovačevića, Slobodana Remetića, Branka Brborića, Josipa Lisca, Slavka Vukomanovića, Milorada Radovanovića, Dubravka Škiljana, Milorada Pupovca, Josipa Baotića, Ljiljane Stančić, Remzije Hadžiefendić-Parić, Senahida Halilovića i Husnije Muratović-Tune (ukupno 15 radova), a drugoj skupini referati Ibrahima Čedića, Hanke Vajzović, Milana Šipke, Jagode Jurić-Kappel, Muhameda Šatora, Stojana Vrljića, Naile Valjevac, Srete Tanasića i Mevlide Karadže (njih 9 koji se bave jezičkom situacijom u Bosni i Hercegovini), potom Svena Gustavssona, Ive Pranjkovića i Marka Samardžije (jednog stranog i dvojice domaćih učesnika Skupa, koji su se bavili hrvatskom standardnojezičkom problematikom), te na kraju Branislava Ostojića (koji je referisao o specifičnostima crnogorskog ijekavizma).  Ukupno je u ovoj drugoj skupini bilo 13 radova, po čemu se može zaključiti da su se učesnici  Skupa ipak nešto više bavili opštom problematikom na cijelom srpskohrvatskom govornom prostoru u današnjim sociolingvističkim okolnostima nego pojedinim nacionalnim jezičkim standardima ili, nešto šire, standardnim jezicima i jezičkom politikom u u novouspostavljenim državama u granicama bivših jugoslavenskih republika. Upravo takva orijentrtacija u potpunosti opravdava smisao susreta jezikoslovaca iz različitih sredina, koji su se poslije punih deset godina  izolovanosti ponovo okupili da razmijene naučne ideje, ocjene i informacije.

Da bi se pokazala sva raznovrsnost obrađivane problematike, moramo se, bar ukratko, osvrnuti na sadržaj objavljenih radova u Zborniku, prvo onih iz prve, a potom i iz druge skupine.

Na prvom mjestu (odmah iza Predgovora i Pozdravnih riječi) nalazi se rad norveškog jugoslaviste i jednog od organizatora skupa Sveina Mönneslanda, pod naslovom Sociolingvistička situacija deset godina poslije raspada Jugoslavije.

 “Deset godina nakon raspada Jugoslavije i šest godina nakon Daytona” - kaže Mönnesland -vrijeme je da se trezveno razmotri sociolingvistička situacija na prostoru bivše Jugoslavije. Polazne tačke tog razmatranja bi mogle biti u dvije naoko oprečne konstatacije: 1) Bošnjake, Crnogorce, Hrvate i Srbe spaja zajednički jezik (a jezik je i ono najvažnije što ih spaja), i 2) Unutar zajedničkog jezika postoje različiti standardni jezici pojedinih nacija (17).”

Prihvatajući Brozovićev termin, Mönnesland dalje poredi “skandinavsko i srednjojužnoslavensko jezično područje”, nalazeći neke sličnosti u tome što je “i unutar skandinavskog kao i srednjojužnoslavenskog jezičnog područja broj standardnih jezika…        varirao tijekom vremena” (ib.), a glavna pokretačka snaga koja je dovela do pojave novih standardnih jezika “bio je nacilonalizam, ne u negativnom smislu, već kao snaga koja je težila afirmaciji nacionalne kulture u procesu izgradnje nacije” (18). To je u skladu s idejom: jedna nacija - jedan jezik, koja potječe iz vremena romantizma, onako kako se to odvijalo u srednjoj i istočnoj Evropi” (ib.). Po tome bi “svi Hrvati i svi Srbi van Hrvatske odnosno Srbije… trebali imati… potpuno isti standard kao u matičnim zemljama”, uz insistiranje na nacionalnom imenu jezika, što postaje značajnije od  sličnosti supstancije, pa tako u Bosni i Hercegovini funkcioniraju tri standarda s tri različita naziva: srpski (u Republici Srpskoj), hrvatski (na područjima pod hrvatskom upravom) i bosanski ili bošnjački, što je još sporno (na ostalim područjima BiH).

            Sasvim je tačna i ova Mönneslandova  konstatacija: “Dok su se polemike prethodnih decenija vodile uglavnom između republika, nakon raspada Jugoslavije polemike se vode unutar nacija. Osnovno je pitanje koliko široka treba biti  norma. Kod svakog od četiri naroda postoji sukob između onih umjerenih i onih nacionalno radikalno nastrojenih (19).”

Nakon kratkog osvrta na proučavanje jezika na akademskom nivou, koje mora voditi računa o činjenici da je na našem području “sve povezano, i historija i struktura jezika, i historija književnosti i kulture”, zbog čega su “komparativne studije korisne i potrebne” (ib.) i na probleme u školskoj nastavi nakon razdvajanja nacionalnih jezičkih standarda, te nepoznavanja ćirilice kao svojevrsne barijere u komunikaciji, autor ovog referata u zaključku kaže: “Moje je polazište da Bošnjake, Crnogorce, Hrvate i Srbe, kao i Norvežane, Dance i Šveđane, spaja komunikativno zajedništvo, ali isto tako da unutar zajedničkog jezičnog prostora postoje razni standardni jezici. Iz prve konstatacije proizlazi da je otvorenost potrebna radi što bolje komunikacije u školstvu i u javnosti, te da je suradnja stručnjaka nužno potrebna iz naučnih razloga. Iz druge konstatacije proizlazi da svaki narod ima pravo na svoj nacionalni standard i da niko nema pravo to osporiti. Pravo je i svakog pojedinca da se služi standardnim jezikom po slobodnom izboru. Zadatak je lingvista, stručnjaka za srednjojužnoslavensko jezično  područje, da kroz razložnu diskusiju iznađu praktična rješenja o spornim pitanjima (21-22).”

Dalibor Brozović, u referatu pod naslovom Lingvistički nazivi na srednjojužnoslavenskom području, iznosi razloge zbog kojih nazivi srpskohrvatski jezik (za dijasistem) i srpskohrvatski standardni jezik nisu danas prihvatljivi, pa stoga nudi dva nova naziva: srednjojužnoslavenski jezik (za dijasistem ranga jezika kojim govore Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi, za njihovo zajedničko govorno područje i sl.) i još ranije (1970. godine) lansirani svoj naziv standardna novoštokavština (umjesto srpskohrvatski standardni jezik), uzimajući ga kao oznaku “apstraktnog modela”, čije “realne konkretizacije”  predstavljaju “standardni idiomi kojima se služe navedena četiri naroda” (27). Kao razloge što “dvojni” nazivi  srpskohrvatski i druge slične kombinacije (hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, srpski ili hrvatski, srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski itd.) ne zadovoljavaju, on ističe tri argumenta: 1) izvedeni su od imenâ samo dva naroda, pa su time Bošnjaci i Crnogorci “zapostavljeni”; 2) mnogoznačni su (jer, po njemu, srpskohrvatski znači “hrvatski na srpski način”, a hrvatskosrpski -srpski na hrvatski način” i sl.); 3) “svi su ti nazivi bespovratno, nepopravljivo kompromitirani jezičnom politikom u obama jugoslavenskim razdobljima, onom kraljevskom i osobito onom komunističkom” (26).

    Uz raspravu o samim terminima Brozović implicitno ponavlja i svoj teorijski konstrukt o jeziku Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba kao jednom dijasistemu (narodnih govora) i različitim nacionalnim jezičkim standardima, po čemu taj jezik u genetskolingvističkoj klasifikaciji treba računati kao jedan (južno)slavenski jezik, a u sociolingvističkoj kao više posebnih standardnih jezika,  iznoseći uz to činjenice o različitostima (u razvoju) hrvatskog i srpskog jezičkog standarda.

Radovi trojice sljedećih učesnika Međunarodnog slavističkog skupa “Jezik i demokratizacija” odgovaraju na pitanje je li jezik Bošnjaka, Hrvata i Srba s Crnogorcima jedan jezik, ili se može govoriti o o više posebnih jezika.

Slijedeći Dixonove kriterijume diferencijacije jezičkih idioma, a oslanjajući se i na mišljenje Ranka Bugarskog, Miloš Kovačević, u referatu pod naslovom Jedan ili tri jezika, zaključuje da gotovo “nema dileme koju ostavlja naslov referata:  u pitanju je jedan lingvistički, a tri politička jezika” (33). On dalje ističe  kako je “lako dokazljivo  da je dojučerašnji srpskohrvatski samo preimenovani  srpski jezik. A ako je srpskohrvatski preimenovani srpski, onda su već po zakonitostima naučnog silogističkog zaključivanja i hrvatski i bosanski/bošnjački preimenovani srpski jezik” (39).

     Slobodan Remetić, u referatu S jednog jezika na tri: premoć politike nad lingvistikom, već samim naslovom ukazuje na presudnu ulogu politike u nacionalnoj disoluciji srpskohrvatskoga standardnog jezika. Nasuprot Brozovićevom stavu, i stavu većine hrvatskih lingvista, “o jedinstvu tzv. dijasistema i o različitosti standardnih idioma”, Remetić, polazeći od lingvističkih fakata, tvrdi da je “u stvarnosti obrnuto: svakovrsnih razlika uvek je mnogo više u ravni dijasistema…, nego na nivou standardnojezičkog sistema, odnosno normativno određenog standardnog jezika” (46). Pri kraju, prije dodatka Potonje napomene,  Remetić varira podnaslov svoga rada, pa kaže da je “politika… uvek i svugde  jača od lingvistike”, ali i dodaje: “Kome je ipak više stalo do lingvistike nego do politike, on mora iznaći (find out) da je zasad, odnosno i dalje, posredi isti standardni jezik, čije su tri nacionalne varijante takođe nazvane - jezicima” (49).

Branislav Brborić obrađuje u suštini istu temu kao i prethodna dvojica učesnika Skupa. U referatu pod naslovom Trojezičnost i/ili jednojezičnost, on se više od Remetića, a pogotovo od Kovačevića, služi sociolingvističkom argumentacijom, pa u skladu s jednim od međunaslova, Istine i čiwenice, konstatuje: “Istina je da postoji, i dalje, standardna jednojezičnost, ali je i sociolingvistička činjenica da se naš jezik razložio na tri varijante, takođe nazvane jezicima, što je prečesto proizvodilo suprotstavljene vrednosne sudove o jeziku, na nesreću poduprte i ognjem međusobnog ratnog sukoba i nemaloga uzajamnog nepoverenja nosilaca ¢triju jezika¢ (s navodnicima ili bez njih)” (58). U ovom radu polemiše se inače i s različitim pogledima lingvista na hrvatskoj i srpskoj strani, pa ga već i stoga treba s pažnjom pročitati.

Zadarski profesor Josip Lisac, u referatu pod naslovom Nacionalno u srednjojužnoslavenskim organskim i drugim idiomima, bavi se, kako je i u naslovu teme istaknuto,  mogućnostima nacionalnog određenja i podjele na toj osnovi “srednjojužnoslavenskih” narodnih govora, pa zaključuje: “Nerijetko se pokazuje da nema jezičnih osobina koje bi pripadale samo jednoj naciji.  Nađe se, doduše, osobina zastupljenih samo u idiomima jedne nacionalnosti, ali obično nema takvih koje bi bile nazočne u svim govorima jedne nacionalnosti i ni u kojem govoru drugih nacija.” (97)

Slavko Vukomanović priložio je rad pod naslovom O jezičkoj i etničkoj netoleranciji. U inače podužem izlaganju on se kritički osvrće na različite postupke u tumačenju jezičkih pojava i (zlo)upotrebu različitih termina u nacionalističke svrhe, ističući “manifestno obeležje jezika”. Vukomanović posebno osuđuje Slovo o srpskom jeziku i ideje plasirane u tom “jezičkom zakonopravilu srpskog naroda”, zatim pretvaranje etnika Bošnjak u etnonim, jer je značenje “toj reči… nametnuto spolja čisto političkom odlukom” (115), kao i prihvatanje naziva (Republika) Srpska, zato što “se  tim želi da se pomoću jezika ¢posrbi¢, u vidu nezavisne državne teritorije, ceo onaj bosanskohercegovački prostor na kome Srbi danas, kao izrazito većinski narod, kompaktno žive i koji njima po Dejtonskom sporazumu pripada kao zaseban teritorijalno-državni entitet” (117).

Nakon nekoliko referata koji priipadaju drugoj skupini slijede tri izlaganja s teorijskim uklonom.

Milorad Radovanović, u referatu pod naslovom Standardni jezik, njegove varijante, subvarijante i urbano-regionalne realizacije (raslojavanje i promovisanje) - sa bibliografijom, sâm, u Apstraktu na početku, objašnjava sadržaj svoga rada i ideje koje se tu izlažu, ovako: “U lingvističkoj teoriji je dobro znano da se standardni jezici razlažu, teritorijalnim raslojavanjem njihovim, na varijante, a ove pak na subvarijante. Takođe je znano da su u javnoj i privatnoj komunikacijskoj praksi urbano-regionalne realizacije standardnoga jezika (iako najniže u hijerarhijskom rangu teorijski), zapravo i simbolički najprominentnije, i stvarno najvažnije, i sa stanovišta ostvarenja, i sa stanovišta davanja jezičkoga tkiva, supstance za građenje varijantnih i subvarijantnih razlika i specifičnosti. U tom teorijskom okviru, a na primeru nekadašnjeg srpskohrvatskog standardnog jezika i njegovih varijanata, ovde se sada objašnjavaju dezintegracioni standardnojezički procesi u devedesetim godinama 20. veka, i to tako što se tumači kako se pređašnji procesi raslojavanja jednoga standardnoga jezika na njegove varijante sada zamenjuju glotopolitičkim procesima promovisanja tih varijanata u odelite standardne jezike (srpski, hrvatski, bošnjački/bosanski). Sledi i nastavak priče, razume se, to jest razmišljanje o promovisanju nekadašnjih subvarijanata u mogućne sadašnje varijante, te sledstveno, tadašnjih urbano-regionalnih realizacija jezičkih u subvarijante nove. Sve se to, razume se, moglo predvideti i u osamdesetim godinama 20. veka, tako da se prividno burni događaji (lomovi, rezovi) u devedesetim godinama, zapravo, svode na procese. Jednako i kada je u pitanju planiranje statusa, i kada je u pitanju planiranje korpusa standardnojezičkog, teorijska bi poenta bila da su raslojavanje i promovisanje lingvistički i glotopolitički procesi suprotni po učinku, ali komplementarni po dejstvu njihovom” (149).

Gledano sa sociolingvističkoga stanovišta, moglo bi se reći da je, uprkos dobroj teorijskoj utemeljenosti, slabost ovoga konstrukta, u tome što nije uzeta u obzir činjenica  da centrifugalne društvene sile koje su uticale na nacionalno raslojavanje zajedničkog standarda, “promocijom” ranijih varijanata u taj rang, unutar svakog novoproglašenog standardnog jezika (izuzev doneke srpskog) djeluju, po prirodi stvari,  u obrnutom smjeru, tj. centripetalno, pa to dovodi u pitanje Radovanovićeve prognoze u “nastavku priče” - o “promovisanju nekadašnjih subvarijanata u moguće sadašnje varijante”, pogotovo ne u standardima koji se oslanjaju na ideje nacionalne homogenizacije pomoću jezika.

Neupitno je i veoma korisno Radovanovićevo zalaganje za distingviranje različitih aspekata, odnosno “ravni”, u lingvističkim raspravama: a) genetskoistorijske ravni od sinhronijske, b) lingvističke od sociolingvističke i c) komunikacijske od simboličke. Isto je tako potrebno dobro razlikovati “Lingvistiku i Glotopolitiku, Planiranje jezika i Jezičku politiku, pa i jezički inženjering, takođe” (170), a veoma je korisna i dodata Osnovna bibliografija (174-177), koja sadrži popis relevantne sociolingvističke literature u vezi s predmetom izlaganja i “šire”.

Dubravko Škiljan, u referatu pod naslovom Stara jezična prava i nove manjine, konstatuje da je “već i ranije, osobito kod dijela obrazovanih govornika, prisutna tendencija  da se jezik smatra jednom od fundamentalnih odrednica kolektivnog nacionalnog identiteta  uzdignuta… gotovo do mitoloških razmjera i proširena kroz čitave  jezične zajednice, tako da se jezična pitanja više nego ikada, od vremena narodnih preporoda do danas, ukazuju kao eminentno politički problemi” (181). Kao posljedica rata, “u većini slučajeva demografske su promjene dovele do etničke homogenizacije pojedinih teritorijalnih cjelina” (180), pa se “u svim ovim promjenama morao… izmijeniti i položaj jezičnih manjina na teritoriju bivše Jugoslavije, a nove su jezične politike unijele i značajne novine u relaciji između većinskih i manjinskih jezičnih zajednica” (82). Pri tome je određenje većinskih i manjinskih jezičkih zajednica u našem slučaju specifično, jer “već samo određivanje tko se može smatrati pripadnikom jezične manjine u hrvatsko-srpskom slučaju  suočava se s problemom nedovoljne (ili, ponekad, nikakve) različitosti idioma”(187).

Škiljan svoj rad zaključuje sljedećom konstatacijom: “Kod jezičnih manjina unutar hrvatsko-srpskog područja ne samo neformalni nego i legalni postupci usmjereni su, makar jednim svojim dijelom, prema njihovu jasnom razdvajanju: pripadnici tih novih manjina na taj se način stavljaju u shizofrenu situaciju koju - u sadašnjim političkim i ideološkim konstelacijama - na razini kolektiva ne mogu nadvladati i koja, usprkos prividu, u krajnjoj konsekvenciji ugrožava njihov i grupni i individualni identitet” (188).

Na početku svoga referata pod nslovom Dva aspekta postmodernog stanja jezične standardizacije, Milorad Pupovac ističe sljedeće: “U središtu modernističkog interesa bili su sloboda izražavanja, adekvatno sredstvo javnog sporazumijevanja, javni komunikacijski kanali te subjekti i institucije javnosti sa svojim mehanizmima kontrole i regulacije. Nasuprot tome u središtu postmodernističkog interesa umjesto slobode izražavanja nalazi se pitanje pistupa informacijskim centrima i sudjelovanja u komunikacijskim interakcijama, a umjesto od većine sudionika komunikacije otuđenih komunikacijskih sredstava nalaze se - pitanje dijaloške interakcije, za to potrebne interakcijske mreže, kao i pitanje identiteta i pravila sudjelovanja” (191). Polazeći dalje od tvrdnje da se “od svojih prvih početaka jezična… standardizacija ostvaruje kao svojevrsna diskurzivna praksa” (195), Pupovac konstatuje:  “Posljednjih deset godina standardizacija na prostoru bivše Jugoslavije, a u prvom redu u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, zapravo je ostvarivanje diskursa nacije, a ne jezika nacije kao što nas respektivne standardološke škole žele uvjeriti. Jezik nacije i dalje živi svojim životom, istina sudarajući se sa diskurskom nacije koji pretendira na to da bude javni jezik“ (196).

Govoreći o “standardizaciji kao vernakularizaciji”, Pupovac kaže da na našem tlu “u posljednjih deset godina stvorena standardizacijska  rješenja više funkcioniraju kao simbolički nego stvarni vernakular države. Više tako da se zna da država ima svoj jezik i da jezik ima svoju državu, nego zbog toga da bi funkcionirao kao jezik u dosljednoj službenoj upotrebi.  On je tako pretvoren u jedan od državnih aparata ili u jednu od državnih agencija posredstvom koje bi se trebala ostvarivati prisnost s državom. Uostalom  ustavne odredbe o tome koji je jezik u službenoj upotrebi u novonastalim jugoslavenskim državama danas i nemaju drugog smisla” (198).

Naslov referata Josipa Baotića glasi: Jezik u procesu integracije i dezintegracije društvene zajednice. Oslanjajući se na V. Gaka, koji je “skrenuo pažnju lingvističke javnosti na činjenicu da se, kako na prostorima Amerike tako i Evrope, unatoč procesima globalizacije, karakterističnim po tendencijama  ekonomske i političke integracije, sve snažnije ispoljavaju  tendencije kulturno-jezičke  diversifikacije”, Baotić apodiktički tvrdi: “Raspad standarnojezičkog zajedništva Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba dogodio bi se i da nije došlo do disolucije državne zajednice.  Demokratski procesi u svijetu, pa i na našim prostorima, otvarali su prostor  za takvo odvijanje, i to proporcionalno njihovoj snazi - u nacionalno homogenim zajednicama dovodeći u pitanje neprikosnovenost norme standardnog jezika u svim sferama javnog komuniciranja, u višenacionalnim zajednicama koje imaju zajednički jezik kao dijasistem, kakva je bila, i još uvijek ponegdje jeste, i naša, njegovu opstojnost i na razini apstraktnog sustava zajedničke norme” (203). Ali u samoj toj činjenici nije naš problem. “Po meni” - kaže Baotić -najveći dio  naših poteškoća u jeziku i oko jezika, kao i nesporazuma pa i razilaženja, svoje utemeljenje ima u jezičkom nacionalizmu, čvrsto usađenom učenju mladogramatičara da je jezik emanacija duha naroda, koje je pojednostavljeno svođenjem na formulu jezik = narod, odnosno narod = jezik. Ovo je dalje dobilo svoje različite interpretacije od kojih je za problematiku o kojoj raspravljamo najznačajnija da se samo iz jezika izvodi nacionalni identitet, jedan narod ili nacija su to ako mogu pokazati ili dokazati svoju jezičku posebnost” (207).

Baotić dalje kaže da je u nas posljednjih desetak godina “jezički nacionalizam prerastao u nacionalizam u jeziku, pa je korisnicima standardnog jezika govoreno ne kako treba govoriti i pisati, nego kako moraju pisati i govoriti ako su Srbi, Hrvati, Bošnjaci, odnosno u kojem im se osporavalo da govore bosanskim, hrvatskim, srpskim ako u svoj idiolekt nisu inkorporirali sve novine koje je norma inaugurirala ili odbacili sve ono što je proglašeno svojinom ili odlikom druga dva ¢strana¢ jezika” (211).

Na kraju Baotić naglašava  da je sve što je iznio “pro domo sua, u svjetlu sagledavanja jezične situacije u Bosni i Hercegovini, državnoj zajednici koja je iz rata izašla, za razliku od drugih, kao etnički nehomogena, u kojoj se ovi problemi ispoljavaju u radikalnijem vidu” (ib.).

U referatu pod naslovom  Demokratska društva afirmiraju različitost Ljiljana Stančić ističe da “treba prihvatiti jezičnu zbilju, afirmirati pravo na drukčijost i individualne slobode, jer samo demokratična društva i slobodni pojedinci mogu postati nositelji svijesti koja niječe nadmoć bilo kojeg kulturološkog obrasca, pa i etničkoga” (215). U tom kontekstu “standardne bi jezike - koji su simbol i sukus rečenih različitosti - valjalo određivati objektivno, i jezikoslovnim i sociolingvističkim mjerilima s obzirom na to da taj idiom ima  glavne funkcije: komunikacijsku i simboličku. To pak znači da standardni jezik kao komunikacijsku vrijednost treba određivati jezikoslovnim mjerilima i iz njega sama, a njegove značajke nalaziti u načelima po kojima opstoji njegova standardnost.  No, njegovu bi bit trebalo nalaziti u simboličkoj dimenziji i izvan njega sama, odnosno sociolingvistički je određivati identitetom njegovih nositelja, po kojima postoji, po kojima ostvaruje svoje temeljne komunikacijske vrijednosti i po kojima je otvoren i dinamičan sustav” (ib.).

Dalje Ljiljana Stančić, oslanjajući se na strane i domaće autore, a  imajući u vidu  i konkretnu situaciju, posebno u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, analizira razna teorijska pitanja u vezi s jezikom, kao što su odnos jezičkog sustava i jezičkog standarda i sl.

Remzija Hadžiefendić-Parić obradila je temu Metode i modeli u lingvistici (s aspekta društvenih promjena), s međunaslovima  koji sami upućuju na sadržaj izlaganja: Lingvistika i sociologija, jezik i društvo; Metodologija i modeliranje; Promjene oko jezika i u jeziku (globalno i lokalno; Varijante u statusu standardnog jezika - s određenim teorijskim ambicijama, te u drugim kao što su: Demokracija u nedemokratskom okruženju; Bosanska demokracija i Prije kraja: iracionalno i racionalno - gdje govori o jezičkoj situaciji u Bosni i Hercegovini u toku rata, kada su zvanično proglašena tri nacionalna naziva standardnog jezika: bosanski, hrvatski, srpski, i danas, kada na tom području faktički funkcioniraju tri standardna jezika: hrvatski, srpski i bosanski, uz napomenu da je ovaj posljednji standardni jezik “(najbliži i izveden iz) vatrijante zvane bosanskohercegovački standardnojezički izraz” (279).

Zadnja dva rada u skupini onih koji raspravljaju o cjelini jezika Bošnjaka, Hrvata i Srba s Crnogorcima bave se poređenjem normi naša tri nacionalna standarda. Tako Senahid Halilović, u referatu pod naslovom  Morfološka norma bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika (osobenosti i tendencije), nakon analize konkretnih primjera, konstatuje da su uočene razlike “bitne tek za simboličku - ne i za komunikativnu funkciju jezika. Njihovo je ishodište u dvostrukostima i višestrukostima koje nudi zajednički jezik kao dijasistem. Također pada u oči da nijedna od triju uspoređivanih normi ne izlazi izvan okvira pređašnje norme: norme bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika ne prihvaćaju ništa što nije bilo odlikom standardne novoštokavštine. Svaka od normi predstavlja naročit izbor iz onoga što je nudio i bivši, nadnacionalni standardni jezik” (317).

Hasnija Muratagić-Tuna obradila je temu Paralela aktuelnih pravopisa bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika. Nakon iscrpne analize uočenih razlika u pravilima i rječničkom dijelu ta tri standardnojezička normativa, ona kaže: “Da li će se postojeće razlike smanjivati ili povećavati, nećemo prognozirati, sada nam je jedino stalo do detaljnog  proučavanja jezika na prostorima BiH, bez navijanja, svojatanja i priklanjanja” (337).

Proučavanju jezika (i jezičke politike) upravo na prostorima BiH, ne baš uvijek “bez navijanja, svojatanja i priklanjanja”, posvećeno je, kako što je već rečeno, najviše referata iz druge skupine (9 od  13).

Na prvom mjestu je Ibrahim Čedić, s temom Bosanskohercegovački standardnojezički izraz - bosanski jezik. On zastupa tezu da je bosanski jezik, kako i sam naziva jezik Bošnjaka,  “nastavak razvoja bosanskohercegovačkog  standardnojezičkog izraza”, što je u najvećoj mjeri tačno za današnji razgovorni jezik Bošnjaka, ali ne i za eksplicitnu normu, koja se novim rješenjima (posebno pravopisnim) u mnogim detaljima razilazi s praksom, a i s ranijom zajedničkom normom, udaljavajući se sve više od srpskog standarda, a približavajući se hrvatskom. Lako je uočljivo, kad se analiziraju nověne u bošnjačkoj eksplicitnoj normi, kojima ona odstupa od ranijih normi koje su važile za bosanskohercegovački standardnojezički izraz, ali u dobroj mjeri i od savremene standardnojezičke prakse samih Bošnjaka, da se bošnjački jezički standard profilira arhaizacijom (posebno oživljavanjem arhaiziranih orijentalizama), potom ruralizacijom (unošenjem nekih osobenosti narodnih govora, npr. četverica, deseterica i sl., koje, uzgred rečeno, nisu ni samo bošnjačke) i na kraju kroatizacijom (tj. preuzimanjem normativnih rješenja karakterističnih za hrvatski jezički standard). Razilaženja između bošnjačke norme i prakse svjestan je i sam Čedić, pa konstatuje kako “više promjena nudi jezička norma nego što se to potvrđuje u jezičkoj praksi” (71).

U fusnosti  na 1. stranici svoga rada Čedić brani naziv bosanski jezik, pa kaže: “Ima prigovora  da naziv bosanski jezik nije adekvatan jer nije usklađen sa imenom naroda koji se njime koristi. Kriterij imenovanja jezika prema imenu naroda stoji u koliziji s pravom da svako svoj jezik naziva kako hoće. Konkretno, za bosanski jezik kao zvaničan je ustvari proglašen naziv koji je oduvijek postojao u narodu, dok se naziv bošnjački jezik nikad nije upotrebljavao i korisnici jezika ga ni sada ne prihvataju. Naziv bosanski jezik se potpuno ustalio u svakodnevnoj upotrebi, ozvaničen je u zakonskim dokumentima, tačno se zna na šta se odnosi i primjedbe o njegovoj neadekvatnosti ispadaju neumjesne bez obzira na to kako bile obrazlagane, pogotovo što tako svoj jezik u Bosni i Hercegovini ne nazivaju samo Bošnjaci nego i drugi stanovnici ove države” (69).

Ni ova posljednja Čedićeva konstatacija ne odgovara stvarnosti, jer Srbi u Bosni i Hercegovini svoj jezik nazivaju - srpskim, a Hrvati svoj  - hrvatskim.

Čedić dalje ističe da “za bosanski jezik nema  posebno definisane jezičke politike koja bi davala smjernice njegovog razvoja, pa su u nizu slučajeva još validni principi prethodne jezičke politike u Bosni i Hercegovini” (70). To takođe nije tačno, jer se ranija (književno)jezička politika u BiH bazirala na četiri temeljna principa (tj. principa srpskohrvatskog jezičkog zajedništva, zatim otvorenosti pozitivnim uticajima iz drugih sredina, slobode individualnog izbora normiranih dubleta ili tripleta u okviru srpskohrvatskog jezika kao cjeline, te njegovanja autentičnih osobina  bh. jezičkog izraza zajedničkih svim narodima koji u njoj žive), od kojih se nijedan  ne može povezati sa sadašnjom orijentacijom u izgradnji jezičkog standarda Bošnjaka, pa ni Srba i Hrvata. U daljem izlaganju Čedić  navodi razlike na relaciji bosanskohercegovački standarnojezički izraz - savremeni jezik Bošnjaka (u normi i praksi). Korigujući, samo donekle, svoje prethodne netačne konstatacije, on u zaključku kaže: “Očito je da je ovaj jezik (misli se na bosanski, tj. bošnjački - M. Š.)  naslonjen na prethodni bh. standard i uglavnom je s njim podudaran. Nova norma je u određenim slučajevima zadržala principe prethodne norme, ali ima i neke inovacije zbog čega se s njom ne podudara. Primjetno je da su određene inovacije prihvaćene samo u slučajevima gdje je ostvarena podudarnost s jezičkom praksom, a tamo gdje to nije slučaj, norma se ne poštuje (76).”

Hanka Vajzović na početku svoga rada, pod naslovom Savremena jezička situacija u Bosni i Hercegovini - komunikativna i simbolička funkcija jezika, ističe da je njegov osnovni cilj “pokušaj da se u što kraćim crtama ponudi slika savremene jezičke situacije u Bosni i Hercegovini tokom, otprilike, posljednjeg desetljeća 20. vijeka, što praktično pokriva period omeđen počecima međunacionalnog distanciranja na našim prostorima, s jedne strane, te savremenim našim trenutkom, s druge strane” (79).

Sagledavajući savremenu jezičku situaciju u Bosni i Hercegovini svestrano “i u komunikativnim i u simboličkim vrijednostima”, i to “sa različitih polazišta i iz različitih uglova, mahom na primjerima iz prakse, ne tražeći većeg oslonca u teorijama i ne insistirajući na mogućim rješenjima” (ib.), autorica ovoga referata prvo podsjeća “na neke, danas zanimljive stavove, što su ih prije dvadesetak godina iznosili mnogi vodeći lingvisti” (ib.), a zatim detaljno analizira današnje preovlađujuće stavove Bošnjaka, Hrvata, Srba i ostalih prema jeziku u različitim područjima društvene prakse - zakonodavnoj, političkoj, jezičkopolitičkoj i normativnoj.  Na kraju ona u vezi s analiziranim bosanskim jezikom, tj. jezikom Bošnjaka, i današnjom jezičkom situacijom u Bosni i Hercegovini konstatuje: “a) niti je bosanski jezik (kakav se sada  propisuje) - jezik Bosne, niti je jezik Bosne (kakav se danas govori) bosanski jezik i b) u jeziku bosanskohercegovačkog komunikacijskog prostora ima svega više nego onoga što je do prije desetak godina bilo: postoje, praktično, tri zasebna, troimena standardna jezika, koji se u većini slučajeva ostvaruju kao četiri suvarijante ili četiri subvarijante: bosanskohrvatski, bosanskosrpski, hrvatskobosanski i srpskobosanski. Po svemu sudeći, nema ili se najdrastičnije nastoje dokinuti hrvatskosrpski, jednako kao i srpskohrvatski” (91).

Uz referat Hanke Vajzović treba još reći da je pisan veoma duhovito, gotovo kozerski, i to jasnim i živim jezikom, koji je i inače karakterističan za njene radove iz ove oblasti.

Autor ovog prikaza, Milan Šipka, referisao je o temi Naziv jezika kao ustavnopravna kategorija. U tom radu, nakon napomena o jeziku kao ustavnopravnoj kategoriji uopšte, iznose se brojni argumenti za i protiv naziva bosanski jezik kao oznake za jezik Bošnjaka. Posebno su prikazane ustavnopravne zavrzlame (uključujući i suđenja pred ustvanim sudovima) oko unošenja toga naziva u Ustav Federacije BiH i ustave njenih kantona.  Na kraju se o dilemi bosanski ili bošnjački jezik kaže sljedeće:

Postoje tri mogućnosti da se to dvojstvo prevlada, a s njim i sve dileme i sukobi. Prva je da Bošnjaci, slijedeći  lingvističke (tvorbeno-semantičke i terminološke) razloge prihvate naziv bošnjački jezik,  čime bi u isto vrijeme zadovoljili i princip da svaki narod ima pravo da svome jeziku da svoje nacionalno ime. Druga je mogućnost da se u svim novoštokavskim standardima (dakle i u srpskom i hrvatskom) usvoji naziv bosanski, koji su odabrali Bošnjaci za svoj jezik. No budući da je, iz već navedenih razloga…, malo vjerovatno da se u postojećoj političkoj konstelaciji i atmosferi prihvati jedno od ta dva rješenja, moguće je (i realno) treće: da Bošnjaci zadrže naziv bosanski, a Hrvati i Srbi ostanu pri nazivu bošnjački, koji je već ustaljen u hrvatskom i srpskom jezičkom standardu. Već smo vidjeli… da naziv nekog jezika može biti različit u različitim jezicima, pa se to može primijeniti i na naše standardnojezičke izraze, koji pravno, politički i funkcionalno imaju status posebnih standardnih jezika. To, naravno, nije idealno rješenje, ali je ipak bolje od međusobnog nadmetanja i nametanja sudskim arbitražama, čime se ne rješava problem, a stvara loša atmosfera u međunacionalnim odnosima. Kad je u pitanju jezik, prevagu treba da imaju lingvistički argumenti i politički konsenzus. Tu je normalan poredak stvari: lingvistika, politika, pa tek onda pravo. Nikako obrnutim redom!” (135).

Jagoda Jurić-Kappel, u referatu pod naslovom Neke jezične posebnosti starije bosanske književnosti i njihov udio u standardizacionim procesima - propuštene mogućnosti?, govori prije svega o upotrebi pisama u Bosni i Hercegovini u prošlosti: “Od početka opismenjavanja vlada na ovom prostoru, kada se služi domaćim, slavenskim idiomom, poligrafičnost - mogućnost izbora između dvaju ili više grafijskih sustava, što, kao u slučaju ćirilice, ne mora biti dirigirano vanjezičnim, ponajviše konfesionalnim, razlozima” (137). A o samom jeziku u Bosni i Hercegovini ona kaže: “Dok ćirilica, tradicionalno pismo bosanskoga srednjovjekovlja, povezuje Bošnjake više sa Srbima (iako je ona bila u 17. st. i pismom bosanskih franjevaca), njegu narodnoga jezika i u književnosti (naj)starijih  perioda dijele oni s Hrvatima. Pravoslavni su do u 18. st. u pismenosti ograničeni na srpski crkvenoslavenski korpus. U bosanskome se slučaju, sada, suprotno hrvatskoj trodijalektalnoj situaciji, radi o jednom dosta ujednačenom (novo)štokavskom dijalekatskom arealu. Ovdje je, međutim, visoka dijalekatska homogenost suprotstavljena izrazitoj konfesionalnoj heterogenosti, što je našlo odraza i u jeziku” (139). Što se jezika samih Bošnjaka tiče, ona konstatuje da su oni “kao demografski dosta stabilna grupa i jezično konzervativni, te dugo i dobro njeguju starije dijalekatske osobine” (140), a to se najbolje ogleda u krajinskoj epici i u krajinskim pismima nastalim na sjeverozapadu bosanskoga jezičkog terena, dok se “za ostale oblike koji se mogu smatrati bošnjačkim posebnostima, poput sevdalinke, balade i alhamijado pismenosti, kao pretežno urbanim tvorevinama, ne može… tako jasno utvrditi njihovo konkretno dijalekatsko porijeklo, jer su gradski idiomi rezultati miješanja nanosa iz raznih sredina” (ib.). Dalje Kappelova prikazuje razvoj književnog jezika i procese standardizacije do današnjih dana, kada “proglašavanjem bosanske državne samostalnosti i naglašavanjem nacionalnoga prava Bošnjaka na poseban jezik, Sarajevo postaje centrom koji umjesto neutraliziranja sada, barem načelno, polarizira” (144). Na samom kraju ona ističe: “Bosanski će jezik, kao standardni izraz Bošnjaka, moći preživjeti ako bude zadovoljavao neophodne sociolingvističke uslove, zapravo, ako oni, koji su već stvoreni, budu mogli biti i održavani… Narod kojemu ovaj služi mora se artikulirati jasno kao posebnost, različita od neposrednih susjeda. Takvo pozicioniranje jeste istorijska šansa, koja, međutim, krije mnoge nepovoljnosti koje izolacija sobom nosi” (ib.).

Muhamed Šator, u svome radu pod naslovom Od Kallayevog monocentrizma do policentričnih jezičkih standarda, pokušava da rehabilituje jezičku politiku Benjamina Kallaya, “čija je uloga u našoj historiografiji uglavnom krivo interpretirana”, pa kaže: “Ako Kallayeva politika interkonfesionalnog bosanstva i nadnacionalne integracije nije uspjela, to nikako ne znači da nije uspjela i njegova jezička politika, jer su gotovo sve odluke u oblasti jezika bile integrirajuće i nisu odstupale od općih jezičkih tokova na teritoriji štokavskog narječja”(150). On, dakle, ne dovodi u vezu opštu Kallayevu politiku u Bosni i Hercegovini s njegovom jezičkom politikom, iako je znano da je ta politika bila u skladu s imperijanom politikom koju je zastupao Kallay, šta više, bila je  i glavni instrument te politike, a to je formiranje trokonfesionalne bosanske nacije (prije svega, preko zajedničkog jezika), a time i potpunog odvajanja bosanskohercegovačkog prostora, u etničkom, kulturnom, političkom i svakom drugom pogledu,  od  srpskih i hrvatskih zemalja, uz isključivanje mogućnosti bilo kakvog uticaja s tih strana.

Poredeći ondašnje i sadašnje stanje, Šator kaže: “Za razliku od austrougarskog perioda, danas su ti procesi dezintegracioni a umjesto Kallayevog monocentrizma dobili smo policentrične jezičke standarde, jer je došlo do međunacionalne  jezičke distinkcije kao posljedice nacionalnih polarizacija” (159). Pri tome se “današnji hrvatski i srpski jezički standardi veoma malo… oslanjaju na tradiciju jezika u Bosni i Hercegovini, na onaj idiom koji je bio u osnovi prve faze standardiziranja.  Stoljeće i po borbe za zajednički standardni idiom gotovo je zanemareno. S druge strane, u bosanskome jezičkom standardu ima previše ¢arhaiziranja¢ jezika i pojedinačnih nastojanja da se vrati na onaj oblik jezika kakav je bio u Kallayevo i postkalajevsko vrijeme” (ib.). U zaključku, Šator kaže: “Svakako da bi u profilisanju tri jezička standarda u Bosni i Hercegovini bilo neophodno više oslonca na tradiciju, a prije svega na jezik kojim su pisali bosanskohercegovački pisci i naučnici tokom dvadesetog stoljeća” (160).

Stojan Vrljić, u referatu pod uopštenim nazivom Jezična politika kao sredstvo usuglašavanja komunikativne i simboličke funkcije jezika u nacionalno nehomogenim zajednicama, govori o aktuelnoj jezičkoj politici u Bosni i Hercegovini i funkcionisanju triju nacionalnih standarda. “Na sceni je pravilo većine” - kaže on. “Ako su u entitetu, općini ili školi (ili fakultetu) u većini Hrvati onda se tu govori hrvatski, ako su u većini Srbi onda se tu govori srpski a ako su u većini Bošnjaci    onda se tu govori bošnjački” (164). I dodaje: “Svakako da bi se ovakvo rješenje moglo smatrati upitnim jer ne štiti manjinu, a zaštita prava manjine je upravo temelj demokracije. Međutim, ovakvo jezično rješenje u Bosni i Hercegovini je u praksi sve dok se ne pojavi neko novo, bolje rješenje” (ib.). To je ujedno i polazište zalaganja ovog autora za odjelita prava manjinskih jezika (bošnjačkog, hrvatskog i srpskog) na cijeloj teritoriji BiH, prije svega u sferi obrazovanja.

Naila Valjevac, u referatu Uloga psihičkih činilaca u (pre)oblikovanju standardnojezičke norme, raspravlja o raznim pitanjima jezika u Bosni i Hercegovini, a ponajmanje o onome što obećava sam naslov. Ona, pored ostalog, kaže i ovo: “Suština bošnjačko-hrvatsko-srpskih ¢jezičkih¢ nesporazuma u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku svodi se na naziv/ime bosanskog jezika. Osporavaju ga i Hrvati i Srbi, pa naravno i njihovi bosanski sunarodnjaci. Ako Bošnjaci ostanu pri nazivu ¢bosanski jezik¢, oni biraju put samoosporavanja vlastitog jezičkog i kulturnog identiteta. Takvo stanje stvari, po logici samoodbrambenog refleksa, prirodno rađa neraspoloženje i kod mirotvornih Srba i Hrvata, koji se, s terminološkim preimenovanjem ¢bosanskoga¢ u - bošnjački jezik, javljaju i u ulozi zaštitnika bošnjačkoga identiteta” (237). Na samom kraju dosta razvučenog teksta, ona se ipak, makar uopšteno i nerazgovijetno, vraća u okvire naznačene teme, pa kaže: “Moguća je dvostruka uloga psihičkih faktora: (1) konstruktivna, koja je u funkciji očuvanja osnovne, komunikacijske uloge jezika među ljudima i narodima, svojstvena mirnijim društvenim periodima i zrelijoj fazi razvoja naroda i njegovog jezika i (2) destruktivna, po pravilu pratilac euforičnih društvenih previranja, koja je, ne birajući ni sredstva ni metode (pre)oblikovanja standardnojezičke norme, u funkciji ostvarenja jednostranih političkih ciljeva” (246).

Za razliku od prethodnog rada, referat Srete Tanasića pod naslovom Jezička situacija u Bosni i Hercegovini: komunikacijsko jedinstvo i upadljiva simbolička razvedenost, s naglaskom na problematici u školstvu, svojim sadržajem u potpunosti odgovara datom podužem naslovu. “Pošto su u Bosni i Hercegovini” - kaže on -promovisana tri standardna jezika, o toj se činjenici mora misliti kao o sociolingvističkoj realnosti bez obzira na istinu da je stanje u osnovi isto kao što je bilo i do proglašavanja zasebnih standardnih jezika” (252). Tanasić upozorava i na reperkusije takvoga stanja: “Tri standardna jezika u jednoj državi i u školstvu čine situaciju kompleksnijom nego kad je posrijedi jedan standardni jezik. Ovo zasigurno dovodi državne institucije koje se brinu o školstvu u posebno osjetqiv položaj: planiranje jezika ovdje je posebno osjetljivo. S druge strane, ovo i poskupljuje školstvo” (256).

Na kraju Tanasić zaključuje: “Simbolička razvedenost našeg jezika u BiH, i inače, danas je očigledna i na njoj se upadljivije insistira.  Ona će i u budućnosti biti vidljiva, ali bi mogla biti i ublažena s protokom vremena” (257).

Referat Mevlide Karadže: (Ne)demokratičnost jezičke politike i opća politika posljednji je rad iz druge skupine koji govori o jezičkoj situaciji u Bosni i Hercegovini. Na samom početku M. Karadža konstatuje: “Jezička politika jedne države izvire iz njene opće politike a korijeni demokratskih ili nedemokratskih karakteristika nalaze se u političkim doktrinama koje su u osnovi organizacije države i njenog državno-političkog aparata” (261). Stavljajući jezičku politiku u kontekst opšte političke demokratizacije u Evropi i BiH, ona dalje kaže: “Jezička politika čiji je glavni cilj nacionalno homogeniziranje i koja prisiljava svoje građane da se prepoznaju u jednom, i to nacionalnom identitetu, ne može se smatrati demokratskom. To, međutim, nikako ne znači negiranje simboličke funkcije jezika, jer postoje mnogobrojne oblasti u kojima se može i u kojima treba njegovati jezik kao sredstvo nacionalnog, kulturnog i istorijskog identificiranja. Potrebna nam je jezička politika koja vodi računa i o jezičkoj realnosti, politika koja će otvarati puteve lakšeg i normalnijeg komuniciranja, i to ne samo među nama u Bosni i Hercegovini nego koja će nas upućivati prema savremenom svijetu i omogućiti nam da se prepoznajemo i u mnogo širim identitetima nego što su naši entiteti (268-269).”

Tri rada iz druge skupine koja se odnose na hrvatski jezički standard povezuje to što se u njima iznose rezultati istraživanja i (pre)ispitivanja leksičke i ortografske norme, kao i seriozan odnos prema problematici tretiranoj u svakom od njih.

Švedski (jugo)slavist Sven Gustavsson, u referatu pod naslovom “Srbizmi” u hrvatskome standardnom jeziku - znanstveni i emocionalni problem, na početku ističe da je “veliki problem odrediti što je to srbizam” (285), posebno s obzirom na činjenicu “da su i srpski i hrvatski standardni jezik izgrađeni na istoj… novoštokavskoj osnovici” i da “imaju isti gramatički sustav” (ib). Stoga se autoru ovoga rada “čini da izbor srbizama nerijetko počiva na ad hoc principu i često na privatnim osnovama, te da joj nije prethodilo istraživanje faktične jezične uporabe, u hrvatskoj lijepoj književnosti, u tisku i govornom jeziku” (ib.). Tu svoju tvrdnju on potktrepljuje analizom  srpsko-hrvatskih razlikovnih rječnika, prije svega Brodnjakovog Razlikovnog rječnika srpskog i hrvatskog jezika, potom “Hrvatskog pravopisa od autora Babić-Finka-Moguš, Bujasova Velikog hrvatsko-engleskog rječnika i Anićeva Rječnika hrvatskoga jezika i Hrvatskog jezičnog savjetnika (HJS)” (ib.). Nakon detaljne analize navedenih izvora, Gustavsson, odgovarajući na ključno pitanje šta je to srbizam, kaže: ”Srbizam bi, pretpostavimo, trebala biti srpska riječ (ili značenje) koja se na neki način ¢uvukla¢ u hrvatski standardni jezik i konkurira hrvatskome ekvivalentu. U sustavu jezika srbizam može, naravno, biti i pozajmica, na istoj razini kao anglicizmi, germanizmi itd., tj. riječ koja je postala dio hrvatskog standardnog jezika a da pri tome nema hrvatski ekvivalent. Međutim u HJS srbizmi nisu spomenuti u svezi s germanizmima, galicizmima, anglicizmima itd., što ukazuje na to da srbizmi ipak imaju poseban status” (291). Zbog toga je “teško dati jasne odrednice da li je jedna riječ srbizam ili nije” (ib.).

Na kraju ovoga temeljitog referata - svakako, jednog od najozbiljnijih radova zastupljenih u Zborniku,  jer je baziran na rezultatima detaljnih i objektivnih analiza, Gustafsson kaže: “Nakon ovog istraživanja može se izvesti zaključak da je, izgleda, teško hrvatskim jezikoslovcima da se suglase koje riječi su srbizmi u hrvatskome jeziku i koje od tih riječi treba uvrstiti u leksički fond i priručnike. Čini mi se da postoji velika mjera subjektivizma u izboru koje su riječi srbizmi. Kada je riječ o leksičkom fondu, izgleda da većina lingvista ima velike teškoće da odredi jasnu granicu između srpskoga i hrvatskoga jezika.” (294)

Rad Ive Pranjkovića nosi naslov Za demokratizaciju hrvatske ortoepske norme. To je, u stvari, rasprava o novoštokavskoj distribuciji akcenata, odstupanju od nje (posebno u akcentuaciji tuđica) i stavu normativaca prema toj pojavi. Ta je problematika jednako aktuelna i za ostala dva novoštokavska standarda, srpski i bošnjački. Stoga se Pranjković osvrće i na prozodijsku normu tih standarda, kao i “još uvijek eventualnog crnogorskog” (304). Ipak, on se fokusira na hrvatski standard, pa kaže da ono što je u radu rekao shvata “kao mali prilog stabilizaciji hrvatske ortoepske norme, koja je već dugo najproblematičnija norma hrvatskoga standardnog jezika” (ib.). A rekao je, poslije analize norme i prakse, kako “opisane naglaske (misli se na silazne - M. Š.) valja u hrvatskome standardnom jeziku dopustiti bar kao dubletne” (303). On se, dakle, kao i neki lingvisti na srpskoj strani, zalaže za normiranje dvojakih akcenata: onih strogo novoštokavskih i onih preuzetih iz drugih jezika, koji u praksi prevladavaju. Tako bi se, onda, moglo izgovarati i radijâtor, kabarę i sl. (s dugosilaznim na predzadnjem slogu) ili esperänto i sl. (s kratkosilaznim takođe na penultimi). Da li će to prihvatiti hrvatska i druge novoštokavske ortoepske norme, ostaje da se vidi.

Temu Marka Samardžije: Deideologizacija kao uzrok nekim promjenama u leksiku hrvatskoga  standardnog jezika potkraj XX. stoljeća, karakteriše izrazito sociolingvistički pristup, što se vidi već i po samom naslovu. Prva ideologizacija leksika hrvatskoga standardnog jezika bila je, prema Samardžiji, posljedica političkog sistema prethodne Jugoslavije, koji on naziva totalitarnim. U to vrijeme on zapaža “bar četiri načina ideologizacije u leksiku”, i to. a) “proširenje sadržaja leksema  novim, ideologiziranim značenjem”, kao u primjeru imenice element, koja je “dobila značenje ¢čovjek (građanin) kao politički negativan subjekt¢ (RHJ), najčešće u množini (elementi) i/ili atribuirano neodređenom zamjenicom (neki elementi)”; b) “posuđivanje jezičnih jedinica koje su u jeziku davaocu (bar djelomično) ideologizirane, npr. komitet… kao naziv za organe SKJ”; c) “tvorba novih riječi kojima se pridružuje odmah samo ideologizirano značenje”, npr. klerofašizam, kleronacionalizam, kritizerstvo, politikanstvo i sl.; d) “eufemizacija (uglavnom kao sredstvo manipulacije)”, pa je “tako… riječ štrajk zamjenjivana sintagmom obustava rada, a riječ (ekonomska) kriza sintagmom (ekonomske) poteškoće” (320).

Do deideologizacije hrvatskog leksika, kako nalazi Samardžija, dolazi početkom 90-ih godina 20. stoljeća, kada su se “promijenili državni ustroj i ideološki okvir”, pa se onda kao rezultat toga procesa gube iz upotrebe drug i drugarica, kao riječi za oslovljavanje, radnik postaje djelatnik, zaposlenik, uposlenik, posloprimac, radno vrijeme - djelatno vrijeme i sl. “Iako je” - dodaje Samardžija -jezikoslovna kroatistika pravodobno upozoravala na štetnost takve prakse… jer je posve realnom postala opasnost da deideologizacija preraste u novu ideologizaciju (neoideologizaciju), stanje se nije promijenilo sve do najnovijega vremena” (321). 

Zadnji rad u drugoj skupini, i ujedno zadnji rad u Zborniku, nosi naslov Strukturalno-genetski identitet crnogorske standardne ijekavice, a autor mu je Branislav Ostojić. “Crnogorska ijekavica je” - kaže on -u stalnom razvoju, izgradnji i u procesu usavršavanja, pa se na nju teže mogu primijeniti Vukova pravila. Ona se oslobađala složenih formi i što je najvažnije ostala je otvorena za inovacije. U procesu usavršavanja javljale su se nove forme koje su živjele naporedo sa starijim. Različiti ijekavsko-ekavski, ijekavsko-ikavski i ekavsko-ikavski likovi stoje u dubletu jedan pored drugoga, ostvaruju se unutar književnojezičkog izraza, stila ili žanra i koegzistiraju u konkurentnom odnosu na dijalekatskom, književnojezičkom i stilskom nivou (339).” Dalje se daje detaljan prikaz crnogorskog ijekavizma, sa više odstupanja od važeće standardnojezičke norme.

   

*

*          *

 

Na kraju treba reći da je ovaj osvrt nužno ograničen, tj. da je u njemu bilo moguće prikazati samo osnovni sadržaj zbornika referata s neumskog skupa “Jezik i demokratizacija” i ukazati tek na neke ideje zastupljene u 28 objavljenih radova. Iznesene su ideje inače mnogo raznovrsnije, tako da ih ni u ovako opširnom prikazu  nismo mogli sve ni pomenuti, a kamoli komentarisati. Stoga se svima zainteresovanim, posebno sociolingvistima, ali i drugim jezikoslovcima, može preporučiti da uzmu Zbornik i pažljivo ga iščitaju. Jer, tu će moći da saznaju mnogo šta o našoj aktuelnoj jezičkoj situaciji, pa  i o stavovima pojedinih naših lingvista, autorâ u Zborniku objavljenih referata, prema rješavanju standardnojezičkih problema i usmjeravanju jezičke politike na srpskohrvatskome govornom prostoru.

 

Milan Šipka  (Sarajevo)

 

 

Bez komentara »

No comments yet.

RSS feed for comments on this post. TrackBack URL

Leave a comment

You must be logged in to post a comment.

Napravljeno pomoćuWordPressa