Lingvističke aktuelnosti

Upisano u kategoriju: Prikazi, Broj: 18

O statusu srpskohrvatskog – koraci u dobrom smjeru


Bernhard Gröschel „Das Serbokroatische zwischen Linguistik und Politik“, Lincom Europa, 2009, 451 s. i Snježana Kordić „Jezik i nacionalizam“, Durieux, 2010, 430 s.

U sapunskoj operi o statusu srpskohrvatskog jezika vidjeli smo u proteklih dvadeset godina sve i svašta. Kad smo već pomislili da osim uobičajenog udaranja u talambase uz, doduše, gnušanje neznatno male grupe razumnih promatrača na koje niko i ne obraća pažnju, nećemo ni vidjeti ništa drugo, pojavila su se dva glasa koja u ovu sagu unose potpuni preokret. Dvoje serbokroatista, nezavisno jedno od drugoga, umjesto da se ravnaju po preovladavajućem obrascu urođeništva i/ili politikantstva, odlučili su da pristupe ovom pitanju rukovodeći se, bar deklarativno, čisto naučnim kriterijumima. Već za samu nakanu treba im čestitati kako na građanskoj hrabrosti tako i na naučnom integritetu.

Bilo koji valjan priručnik naučne metodologije navešće listu kriterijuma koje određeni problem treba da zadovolji da bi bio smatran naučnim problemom, time i  vrijednim obrade. U ovom konkretnom slučaju pitanje koje se postavlja jeste kakav je lingvistički status srpskohrvatskog. Niz mogućih odgovora varira od toga da takav jezik ne postoji, da se može govoriti jedino o zasebnim jezicima, dakle da je status nepostojeći, pa do toga da se radi o unitarnom standardnom jeziku. Između ta dva pola može se izdvojiti čitav niz različitih konfiguracija. Kad se pitanje tako definiše, može se sasvim lako pretočiti u hipotezu tipa: „Status srpskohrvatskog je takav da se radi o…“ i onda se izabire jedna od tačaka na pomenutoj skali. U ovom konkretnom slučaju oba pomenuta autora, kako izgleda, polaze od hipoteze da se radi o policentričnom standardnom jeziku. Drugim riječima, radi se o jednom standardnom jeziku koji se realizuje u različitim varijantama. Ako ostavimo po strani sve druge kriterijume koje problem treba da zadovolji da bi bio naučni i koji onda iz njega proizašlu hipotezu čine valjanom (oni su manje-više neupitni), ne možemo izbjeći pitanje da li se na pitanje uopšte može odgovoriti, odnosno da li je hipoteza dokaziva. Drugim riječima, postoji li mehanizam koji možemo primijeniti na srpskohrvatsku građu i na statistički značajan način potvrditi ili pobiti hipotezu? I jedna i druga knjiga bave se prvenstveno time šta nije ono što pobija tu hipotezu. U temelju ove dvije studije zapravo je kritika prednaučne faze razmatranja pitanja statusa srpskohrvatskog jezika i tu je njihova nesumnjiva zasluga. Pitanju dokazivosti pomenute hipoteze vratićemo se kasnije, a sada ćemo predstaviti arhitekturu prvo Grešelove monografije, a onda i knjige Snježane Kordić.

Grešelova knjiga napisana je na njemačkom jeziku, pa su joj ciljna publika njemački slavisti i balkanisti, sociolingvisti i politolozi. Njen ton i sadržaj ozbiljni su, kako ovim disciplinama na njemačkom govornom području i priliči. Knjiga je organizovana u dvanaest poglavlja i opremljena bibliografijom postjugoslovenske lingvistike i spiskom literature. Upotrebljivost ove monografije znatno je sužena time što nije opremljena indeksom (ni pojmova ni autora). Ovaj u današnje vrijeme neshvatljiv propust ide prvenstveno na dušu izdavaču.  Arhitektura knjige je logična, poglavlja su detaljno segmentirana, a njihov slijed idealno dovodi u vezu i dijalog teorijski aparat i konkretnu jezičku situaciju na postjugoslovenskom terenu. U prvom poglavlju autora daje „Istoriju srpskohrvatskog od uspostavljanja naziva do postjugoslovenskog jezičkog spora“, uključujući i razlike između srpskog i hrvatskog prije rascjepa. Slijede četiri uglavnom teorijska poglavlja gdje se razmatraju jezičke varijante (drugo poglavlje), izgradbeni jezici (u odnosu na odstojne) i kulturni dijalekti (treće poglavlje), pitanje standardnog jezika (četvrto), te međusobna razumljivost idioma (peto). Slijede četiri poglavlja u kome se analizira secesija hrvatskog (šesto poglavlje), težnje ka jezičkoj emancipaciji bosanskih Muslimana (sedmo), izolovanje srpskog (osmo), te crnogorski – komponenta srpskog ili zaseban jezik (deveto).  Slijede ponovo dva teorijski orijentisana poglavlja: Jezik i govornik – pučka lingvistika (deseto poglavlje) i Jezik i pravo – zvanički jezici i zvanični glotonimi (jedanaesto). Posljednje poglavlje nudi „inventuru“ i izglede daljeg razvoja. Bibliografija koja slijedi jeste obimna, ali je nejasno na osnovu kakvih kriterijuma su pojedini prilozi uvrštavani ili izostavljani. Na primjer, lista sadrži dvije knjige potpisnika ovih redova koje su sasvim labavo povezane s ovom temom a ne sadrži rad o leksičkim promjenama devedesetih godina prošlog vijeka, objavljen u Južnoslovenskom filologu 2004. direktno povezan s temom ove knjige.

Grešelova knjiga i jeste ono što obećava naslovom. U njoj se daje pregled događaja oko srpskohrvatskog između lingvistike i politike. Njena snaga je u trezvenoj analizi čitavog niza neozbiljnih i nepromišljenih prednaučnih iskaza o statusu srpskohrvatskog jezika u razbijanju urođeništva i politikanstva, autora koji sami sebi protivriječe, uopšte ukazivanje na naučnu neutemeljenost cijele jedne oblasti. U ovom svom svojstvu Grešelov priručnik zanimljiv je kako lingvistima, tako politolozima, istoričarima (posebno istoričarima ideja), socijalnim psiholozima, pa i epistemiolozima. Knjiga ostaje na dokumentacijskom nivou – radi se o nepristrasnoj fotografiji vremena ludila. Autor se s naučnim problemom pomenutim na početku ovog prikaza nije zaista uhvatio ukostac – tek je ukazao kako se on ne može rješavati.

Knjiga Snježane Kordić čini ono što i Grešelova, ali ide i nastoji ići korak dalje. U njoj su razobličeno lakrdijaštvo prednaučnih pristupa (doduše ponekad u nepotrebno povišenom tonu i s određenim preuveličavanjima) ali je ponuđen, bar deklarativno, i „pozitivni program“. Autorka pokušava da dokaže ranije pomenutu hipotezu o statusu srpskohrvatskog. Po njoj su nivo razlika i međusobna razumljivost kriterijumi na osnovu kojih se može ustvrditi da je srpskohrvatski policentrični standardni jezik. No pođimo redom. 

Studija Snježane Kordić opremljena je odgovarajućim naučnim aparatom (indeks autora i pojmova, spisak literature, bilješka o autoru) a organizovana je u sljedeća tri poglavlja: „Jezični purizam“, „Policentrični standardni jezik“, „Nacija, identitet, kultura, povijest”. Prvo poglavlje razmatra pojam purizma i njegove konkretne pojavne oblike u Hrvatskoj. Analiziraju se njegovi uzroci i posljedice, strategije purista i odnos purizma i preskriptivizma. Autorka ustvrđuje da su purizam i preskriptivizam suprotni nauci. Kako se radi o sociotehnikama, prije bismo rekli da su nenaučni, odnosno da funkcionišu u sasvim drugim ravnima. Mada su osnovne autorkine teze na mjestu, na pojedinim mjestima dolazi do određenih pretjerivanja, prvenstveno u zanemarivanju pojma jezičke kulture i stavljanju jednoznačnog ideološkog predznaka pred čitav niz različitih pojava. Ovo je valjda posljedica dugotrajne žučne polemike sa nizom hrvatskih lingvista, koja je bila svojevrstan uvod u ovu studiju. Poglavlje o policentričnom standardnom jeziku zasigurno je najvredniji dio ove knjige. U njemu autorka pokazuje šta je policentrični standardni jezik i kako se razlikuju njegove varijante da bi onda jasno pokazala šta ne može biti smatrano kriterijumima određivanja stanja jezika, od pojma izgradbenog jezika preko argumenta o različitom istorijskom razvoju do relativizovanja međusobne razumljivosti. Treći dio razmatrane studije naširoko govori o onome što je u društvenim naukama već nekoliko desetina godina bjelodano, naime, da su nacije socijalni konstrukti. Činjenica da se toliko mjesta treba posvetiti nečemu što je očigledno svakako svjedoči o zaostalosti kulturnog prostora kome se autorka obraća. Dobar dio ovog poglavlja posvećen je onda i pojmu nacionalizma. Autorka ulazi u kompleksnu socijalnopsihološku oblast i citira u nekakvom normativnom svjetlu tipa adornovsko-horkhajmerovskog pristupa ovoj pojavi i autore tipe Tažfela, čiji je pristup funkcionalan i nenormativan ili grupu kritičke analize diskursa za koje je nacionalizam zapravo diskursni manevar. Slično je i s pojmom kulture, koji ima praktički onoliko definicija koliko ima i autora koji se tim pojmom bave a ovdje je predstavljen dosta uprošteno pomoću niza nedovljno povezanih citata. Jaka strana ovog poglavlja, kako je to bilo i u slučaju prethodnog jeste u kritici prednaučnog, ovdje i pretpolitičkog, pristupa razmatranim kategorijama na postjugoslovenskom terenu.

Vratimo se sada centralnom pitanju o statusu srpskohrvatskog. Mada se predstavljena knjiga Snježane Kordić hvata ukoštac s ovim problemom, u njoj ne nalazimo ni epistemološki valjanu proceduru dokazivanja ni dokazni materijal koji bi potvrdio hipotezu. Umjesto toga nudi se niz citata i ukazuje na postojeće slične ili različite primjere. Ovo je sasvim dovoljno da se pokaže nenaučnost ranijih pričalačkih pristupa ovoj problematici, ali nije ni izbliza dovoljno da se hipoteza dokaže. Ni citati ni ukazivanje na slične slučajeve nisu dokazni materijal – u epistemološki valjanim studijama takve se stvari smještaju u uvodni dio gdje se problem određuje i govori o tradiciji njegovog proučavanja, a u glavnini rada onda se provodi originalni dokazni postupak. Ostaje tako utisak da ni poslije ove dvije knjige nije jasno da li pitanje o statusu srpskohrvatskog uopšte ima naučni status.

Da bi se provjerilo ima li uopšte smisla baviti se ovim pitanjem, može se predstaviti sljedeća procedura. Ako se kao kriterijumi uzmu nivo razlika i stepen razumljivosti, onda treba uraditi sljedeće. Prvo, izabrati reprezentativni hrvatski i srpski korpus te kontrolne korpuse – makedonski i bugarski. Drugo, stvoriti matricu ispitivanih osobina, npr. kako se kodiraju i prebrojavaju fonetske, morfološke, sintaksičke, leksičke i druge osobine. Treće, prebrojati nivo razlika u sva četiri korpusa i na osnovu odgovarajuće statističke procedure, npr. analize varijanse pokazati ima li statistički značajne razlike između odstojnih jezika (srpskohrvatske varijante u odnosu na bugarski i makedonski), izgradbenih jezika (bugarski u odnosu na makedonski), te varijantata (srpska u odnosu na hrvatsku). Četvrto, izabrati dovoljno veliki nasumično uzet uzorak govornika srpskog, hrvatskog, makedonskog i bugarskog, izabrati grupu reprezentativnih pisanih i govorenih tekstova na različitim nivoima i iz različitih oblasti za svaki od četiri entiteta i uz svaki od njih razviti test razumljivosti. Peto, testirati rečene govornike i na osnovu prikladne statističke procedure vidjeti ima li statistički značajne razlike među posmatranim sociolingvističkim kategorijama.

Kako se može pretpostaviti ovakvo, zaista naučno, istraživanje zahtijevalo bi ogromnu količinu vremena i drugih resursa pa nam ostaje da se nadamo da će se sve ovo negdje u budućnosti ostvariti u nizu komplementarnih doktorskih disertacija i monografija. Dvije pomenute knjige svakako jesu korak u dobrom smjeru, prvenstveno time što jasno pokazuju neodrživost dosadašnje pričalačke tradicije. Nadajmo se da će kao takve biti podsticaj za početak istinskog rješavanja ovog pitanja. Dok ova nova istraživanja ne donesu rezultate (i tu je potrebno neuporedivo više od ad-hok poređenja nereprezentativnih tekstova pomoću najjednostavnije deskriptivne statistike, kakvi se spominju u rečenim citatima), nema potvrde dokazivosti tvrdnje o statusu srpskohrvatskog (kako god da ga odredimo) pa parafrazirajući (možda i karikirajući) Vitgenštajna možemo reći da o onome o čemu ne možemo govoriti, moramo ćutati. 

 Danko Šipka (Chandler)

Bez komentara »

No comments yet.

RSS feed for comments on this post. TrackBack URL

Leave a comment

You must be logged in to post a comment.

Napravljeno pomoćuWordPressa